Ljepota godišnjih odmora je i u tome što se uspijemo vidjeti i družiti s nekim dragim ljudima koje ne vidimo često preko godine. Pa sam se i ja tako nedavno našla u Klenovici sa svojim sestričnama i nećakinjom koje inače žive u Rijeci i Amsterdamu. Klenovica je jedno malo mjesto na obali, u blizini Novog Vinodolskog, u kojem je kuća mog ujaka i tete. Nakon zajedničkog plivanja, čavrljale smo na plaži. Uvijek imamo neke zanimljive psihološke teme o kojima razglabamo pa smo u jednom trenutku dotaknule i temu o kojoj vam danas želim pisati. A to je tema - cendranja!
Moj vječni problem - ponavljanje istog obrasca
Jeste li zamijetili da se vaši prijatelji i prijateljice uvijek i ponovno žale na jedne te iste stvari? Svatko ima nešto što ga stalno i iznova smeta, ljuti ili nervira. Ili pak postoji neka situacija koju nikako ne može riješiti ili osobina koju ne može prevladati. I onda, kad se susretnete i razgovarate, iznose se problemi koji su uvijek varijanta jednog te istog problema. Jeste li to primijetili? I koliko god o tome pričali, taj problem kao da se uvijek uspije izmigoljiti i do idućeg susreta ponovno pojaviti, u nekom možda malo izmijenjenom ruhu. Ako sada pomislite na niz svojih prijateljica s kojima ste bliski, jednu po jednu, sigurna sam da će vam odmah jasno u prvi plan iskočiti glavna tema na koju se u vašim razgovorima žali svaka od njih. Kod nekih će to biti izraženije, a kod nekih manje izraženo. Probajte.
Možda oko situacije na poslu? Oko nekih strahova? Oko toga da nikako da se pokrenete? Oko neke osobe koja vas posebno smeta? Oko vlastite neodlučnosti?
Cendranje
A što ako bi pomoglo da svi sami sebe malo protresemo i, umjesto ozbiljnog razglabanja, takvo ponavljajuće žaljenje na jedan te isti problem nazovemo jednim malo grubljim imenom - cendranje!
Ovaj izraz vam može zazvučati grubo, ali u jednom trenutku dok smo tog dana razgovarale (kad sam shvatila da se ponovno žalim na istu stvar i da to jednostavno doživljavam kao moj vječni problem, to me toliko zasmetalo da sam doslovno počela cendrati i kreveljiti se kao malo dijete, oponašajući i karikirajući sebe samu dok govorim: "Nikad ne-emam dovoljno-o vremenaaa, buhuuu!" Jednostavno sam spontano dobila poriv staviti taj problem u novu, pomalo satiričnu perspektivu i na neki način se samoj sebi narugati.
- Ako sami sebe počnemo promatrati kao nekoga tko zapravo cendra, lakše ćemo s time prestati i lakše ćemo nešto poduzeti - pomislila sam.
Postoji rješenje
Kroz daljnji razgovor i prevrtanje ove teme, došla sam do sljedećih zaključaka o tome što (i vi i ja) možemo poduzeti:
Prvo, bitno je hrabro si priznati što je to oko čega stalno, u sebi i na glas, cendrate. Ja cendram oko toga da nikad nemam dovoljno vremena za sebe i za sve što želim napraviti.
Drugo, jako pomaže ako pronađite primjere ljudi koji nemaju taj problem i zamislite da se i vi postavljate kao i oni. U mom primjeru, imam prijateljicu Marinu koja paralelno ima dvije velike i zahtjevne karijere, radi i gotovo svakog vikenda, a pri tom je uvijek smirena, puna energije i pronalazi jako puno vremena za svoje potrebe, putovanja i druženja. Kad zamislim Marinin raspored, isti čas me postane gotovo sram cendrati oko mojega. I puno jasnije vidim što unutar sebe trebam drugačije posložiti.
I treće, kreirajte si jednu ključnu rečenicu kojoj ćete se vraćati tijekom cijelog dana, a koja će vam pomoći da napravite iskorak iz svog začaranog kruga.
- Želim li misliti ove misli ili neke konstruktivnije? ili U mojoj dubini je iskra života koja je hrabra i sve može! ili možda Uvijek imam izbora i uvijek postoje rješenja. - ove i slične rečenice bit će korisne.
-Što JA sada želim, što mi je potrebno? - rečenica koju sam sebi pronašla i koju ponavljam u raznim trenucima dana, kako se moje vrijeme ne bi, po navici i inerciji, formiralo samo prema „moram”, „trebala bih” ili pretpostavljenim potrebama ljudi oko mene. Kad se naviknem svakodnevno si često postavljati ovo pitanje, vjerujem da će moje cendranje oko vremena potpuno prestati!