Ako vjerujemo da ćemo poduzimanjem određenih koraka doći do određenog rezultata, a to nam se u jednom ili više navrata ne dogodi, prestajemo vjerovati da se išta može promijeniti i u konačnici odustajemo. Takva naučena bespomoćnost često započinje u djetinjstvu u situacijama kada djeca iskuse zanemarivanje ili zlostavljanje.
Uzmimo za primjer dijete s roditeljima koji ga kažnjavaju za svaku sitnicu. U početku se ono odupire, vrišti i viče, ali će nakon niza neuspješnih pokušaja odustati od nakane da išta promjeni. Iz tog primjera dijete uči da, ma kako se trudilo, kazna slijedi te da se ne isplati truditi. Na kraju - odustaje.
Pasivno prihvaćanje je posljedica prethodnih iskustava
U odrasloj dobi često pasivno prihvaćamo nepodnošljive situacije i stanja, bol i patnju, a što je posljedica prethodnih iskustava u kojima nismo nešto mogli promijeniti ili uspostaviti kontrolu. Tu naučenu reakciju - pasivno i pomirljivo prihvaćanje trenutačnog stanja - nastavljamo primjenjivati u situacijama u kojima zapravo postoji mogućnost "bijega" ili promjene. Naučenom bespomoćnosti možemo objasniti zašto neki ljudi trpe višegodišnje obiteljsko zlostavljanje, loš brak, ne bune se na nepravdu na radnom mjestu, ne izlaze na izbore… Zbog toga što vjeruju da oni ne mogu učiniti i promijeniti ništa.
Ljudi koji pate od naučene bespomoćnosti krive sebe za sve negativno što im se dogodi u životu. Rezultat toga je da imaju vrlo nisko samopoštovanje i često tonu u depresiju.
Vjeruju da je uspjeh nemoguć pa odustaju i prije nego započnu, odnosno staju na korak od uspjeha. Prihvaćaju patnju jer vjeruju kako se situacija ne može promijeniti, iako u stvarnosti uvijek imamo mogućnost izbora.
Vječni podsjetnik
U većini slučajeva osjećaju da neće postići bolje rezultate bez obzira na to koliko se trude i koliko vrijedno rade. Osjećaju da nemaju kontrolu nad svojim životima. Svaki neuspjeli pokušaj im služi kao podsjetnik da su manje inteligentni, da su lijeni, bezvrijedni i da u životu ne zaslužuju sreću.
Nerijetko čujemo kako žene (i muškarci) podnose kućno nasilje. Ono može biti u obliku fizičkog ili verbalnog napada ili seksualnog zlostavljanja. Kada osoba prihvaća takvu situaciju i smatra da je nasilje dio života, nema dvojbe da je podlegla naučenoj bespomoćnosti.
Naučena bespomoćnost se može zamijeniti novim, učinkovitijim obrascima ponašanja
Kada smo često pod utjecajem ranijih, loših iskustava ona nas mogu paralizirati. Zbog toga ponekad ne vidimo rješenje koje je zapravo nadohvat ruke. Naučena bespomoćnost može navesti osobu da lažno vjeruje da je nemoćnija nego što u stvari jest, a što dovodi do donošenja lošijih odluka i dodatnog pogoršanja situacije.
Ako nešto na samom početku proglasimo nemogućim, a da nismo niti probali postići rezultat, trebamo napraviti upravo suprotno - zasukati rukave i pokušati. Jer, tek kada preuzmemo odgovornost za svoje postupke i poduzmemo korake - nasuprot tome da smo pasivni - možemo doći do promjena koje priželjkujemo.
Probajte si postaviti ciljeve, prema mogućnosti ne odviše ambiciozne. Razlomite ih na nekoliko manjih i svakako nastojte da su ostvarivi. Zabilježite njihova postignuća.
Kada zapadnete u stanje "ništa ne mogu promijeniti" sjetite se tih primjera iz prošlosti, odnosno vremena u kojem ste uspjeli promijeniti situaciju svojim postupcima. Sigurno ste u životu imali većih postignuća. Zapišite ih i često im se vraćajte, pokazujući sebi da se može uspjeti.
Ako se osjećate da ste većinu vremena neuspješni, da ste depresivni, anksiozni i da osjećate krivicu jer smatrate da izbjegavate rizike i osobni rast, razmislite o razgovoru s terapeutom. I svakako imajte na umu da prošlost ne mora diktirati vašu sadašnjost - a niti budućnost.
Tražite drugo mišljenje, novu perspektivu, a ne znate kako i od kuda krenuti?
Javite mi se. - Ivanka