Suprug Mario (34) i ja oženili smo se nakon dvije godine hodanja. Od početka je bilo jasno da želimo dijete. Oko godinu dana smo pokušavali. Neuspješno. Nismo previše brinuli uvjereni da će sve biti dobro i da se samo trebamo opustiti. Pa sve moguće pretrage… Doktori su nam savjetovali da pokušamo s potpomognutom oplodnjom. Rekli su da su nam šanse dobre jer je kod mene sve u redu.
Ja sam tada imala 26 godina, a suprug je šest godina stariji. Nakon nekoliko dana razmišljanja shvatila sam da to zapravo ne želim.
'Hajdemo posvojiti dijete', rekla sam suprugu. Očito sudbina ne želi da imamo naše biološko dijete i zašto ne bi postali roditelji na drukčiji način. On je bio skeptičan. Imao je razne strahove oko toga, iako sve potpuno neargumentirane. Zapravo o tome nikad prije nije razmišljao i to mu je sve bilo vrlo nepoznato.
Čitanje foruma i maštanje
Dala sam i sebi i njemu vremena. Ja sam danima iščitavala razne forume gdje su posvojitelji dijelili svoja, većinom prekrasna iskustva. Moja želja postojala je sve veća. Počela sam i muža bombardirati informacijama. Printala sam mu najljepše priče o posvajanjima i sve češće smo pričali o tome.
I onda smo na jednom rođendanu upoznali par koji je posvojio dijete. Oni su s toliko nježnosti pričali o svojoj jednoipolgodišnjoj djevojčici, koja kao da je i nalikovala na njih, da sam ja sve više žudila da krenemo u postupak.
Muž je napokon pristao. Budući da on dolazi iz male sredine bojao se kako će obitelj prihvatiti našu odluku.
Odlučili smo ići korak po korak i ne osvrtati se na negativne komentare. Nakon slanja zahtijeva brzo su nas poslali na obradu, pa na psihološko testiranje i razgovor sa socijalnom radnicom. Toliko pitanja koja nitko ne pita one koji imaju svoje vlastito dijete. Odlučila sam da je naš put jednostavno takav, teži i da nema malodušnosti. I onda smo počeli slati molbe centrima. Napisala sam jednu i isprintala je u pedesetak primjeraka. Iskusni posvojitelji rekli su da je tajna u odlučnosti i ne odustajanju.
I onda, bingo! Brzo smo pozvani na razgovor za jednu djevojčicu. Nije me previše zanimalo ništa o njoj, žudila sam za svojim djetetom pod svaku cijenu. Bilo nam je samo bitno da ima do dvije godine, spol nam je bio potpuno nebitan.
Prvo razočarenje - nismo izabrani
Nažalost, jednako brzo došlo je i prvo razočarenje. Nisu nas izabrali.
Budući da smo bili prilično neiskusni u svemu već smo je vidjeli s nama u našem domu. I uskoro opet poziv. I opet ništa. Suprug je postao čak i nestrpljiviji od mene. Taj osjećaj da si tako blizu svojem djetetu i onda ti ga 'oduzmu'. Teško sam se i koncentrirala na posao. Umjesto da mi bude lakše jer sam sve bliže cilju, meni je bilo sve teže. Osjećala sam fizičku bol za tim bićem koje nisam upoznala, a znala sam da je moje.
Zanimljiv je taj osjećaj, dijete niti ne poznaješ, a zaboli te taj osjećaj da ne ide s tobom kući.
Pozitivno u svemu je što smo proširili kriterije. Više nismo inzistirali na toliko malom djetetu jer smo shvatili da su nam šanse tako prilično sužene. I opet poziv. Još se sjećam tog rujanskog dana kad su nam javili da smo izabrani u uži krug. Pa opet dugi razgovori sa službenicima… Taman oko Božića su nam javili da smo mi izabrani. Pa upoznavanje.
Prije odlaska dječačiću od tri godine spremala sam se kao pred najvažniju zabavu. Nisam mogla doći k sebi od uzbuđenja. I muž je bio kao zbunjeni tinejdžer. Naše brige kako će nas prihvatiti taj prekrasan crnokosi dječak otopio je u sekundi. Malen i nježan bio je sve što smo željeli.
Puno strpljenja i papirologije
Strašno sam se bojala novog razočarenja. Suprug me bodrio uvjeren da je to to. Budući da je dječak bio 150 kilometara udaljen od mjesta gdje živimo odlazili bi mu za vikende.
Leptirići u trbuhu kad bi mu dolazili i grozan osjećaj svaki put kad bi odlazili. Nevjerojatno koliko smo se u kratko vrijeme vezali uz njega i on uz nas. Srce mi je pucalo svaki put kad bi ga ostavljali.
Tako smiren, i uvijek nasmijan iako je živio teško od rođenja. Nisam ni mislila da je moguće voljeti nekoga tako bezuvjetno i potpuno. I onda, nakon skoro tri mjeseca posjeta i brojne papirologije naš sin je konačno došao kući. Imala sam osjećaj da letim.
I moj dragi i ja smo se nepovratno zaljubili u njega. Bila sam najsretnija na svijetu. Umor i brige su nestali.
Naš Vito imao je neke dijagnoze, ali ništa dramatično i s čim se ne može živjeti. Nije baš ni pričao pretjerano, ali nisam brinula. Znala sam da njemu samo treba ljubav i dom. I tako je i bilo. Svakog dana kod kuće je napredovao i danas, dvije godine kasnije po ničemu ne zaostaje za vršnjacima. U vrtiću će od ove godine biti predškolarac. Obožava crtati i slagati 'legiće'.
Psiholog nam je puno pomogao
Odmah je osvojio baku, tetu i tetka, bratiće. Svi u našoj okolini krasno su reagirali. On je to osjetio i bio je toliko dobar prema svima. Naravno, u početku je bilo teških trenutaka. Tantrumi su bili teški dok se nismo bolje upoznali. No, uz puno razgovora sa psihologom i u tome je napredak velik. A naš Vito je prava maza iako je školski primjer zapuštenosti domskog djeteta.
Jedino čega se boji je da ćemo otići i ostaviti ga, a mi mu svakoga dana dokazujemo da brige nema.
U svakoj novoj situaciji očajnički se stisne uz mene i vidim da mu je teško. Tada ga grlim i grlim i ne puštam. Njemu je najvažniji dodir, a ja toliko uživam u njegovom dodiru. Iako je već stariji i dalje ga često držimo u krilu. Od početka se puno ljubimo i mazimo.
A mama i tata su mu omiljene riječi. Kad čujem to mama ja sam gotova. Toliko sam zahvalna na prilici da budem baš njegova mama. Dijelim svoj život na onaj prije i poslije. Ovaj poslije obožavam. On je sve o čemu sam uvijek sanjala.