Odlučila sam ići u borbu, oči u oči sa strahovima! Jedan po jedan sam pobjeđivala.
 Foto: iStock
Ispovijest žene koja je pobijedila napadaje panike

Zbog nje sam izgubila brak i razum, vjerovala da ne pripadam ovom svijetu...

21. rujan 2017.
Čitateljica Sara odlučila je s nama podijeliti svoju životnu priču, kao i borbu s napadajima panike. Buđenja po noći, osjećaj smrti i gušenja, letargija, bijeg od ljudi, od gužve, galame, odlasci liječniku... Sve je to prošla, bezbroj puta...

 

Nakon što smo nedavno objavili tekst o napadajima panike, javila nam se, između ostalih, i jedna čitateljica koja je odlučila s nama podijeliti svoju priču. Bez zadrške, bez uljepšavanja… Priču s emocijama. Hrabra Sara (puno ime i prezime je poznato redakciji) ima nepunih 38 godina, ali njen životni put i hrabrost, mogu mnogima biti nadahnuće.

Jer, kao što je i sama rekla ovo ne bi smjelo biti tabu tema. Ona se suočila sa svojim napadajima, i iako je taj strah još uvijek prisutan, postali su jedno drugom graditelji…


Ovo je njena priča…

Godine 2003. sam se udala. Vjerovala sam kako ću barem imati divnog supruga i obitelj, jer su me na životnom putu pratile tragedije kao što su smrt oca, prijateljice iz razreda, bratića... Sve redom ljudi koje sam zaista voljela. Još se sad živo sjećam, kao da sam mala djevojčica, nekih osjećaja iz tih divnih djetinjih, bezbrižnih dana. Boljelo me što nemam oca i što je majka sama sa mnom i bratom. Otišli smo na fakultet i ona je ostajala sama. Često sam razmišljala kako joj je, ali je ona bila snažna i nije se prepustila u 'zagrljaj očaja'. Dan danas je takva... Za mene je ona Majka Hrabrost. Valjda je svakome svoja takva.

Društvena, vesela i zaigrana, kakva i jesam po prirodi, upoznavala sam ljude, počela se baviti glazbom, prvenstveno pjevanjem, imala divno društvo... i tu upoznah supruga. Za ovo vrijeme, koje je dosta liberalnije i vlada emancipacija više neko ikada, udala sam se relativno mlada, sa samo 23. Rodila sam prekrasnu kćer, koja je svakodnevno svjetlo mog života sve do danas kada ima 13 godina.

I tada je nešto krenulo nizbrdo, umjesto obrnuto. Ostajala sam sama doma, od strane supruga, pomoći neke nisam imala. Ostavljao me samu u postporođajnoj depresiji i govorio kako mi nije ništa, i tek s nekoliko kuna da imam za kruh i mlijeko. Prigovarao je koliko pelena trošim. Počeli su čudni osjećaji kao što su strahovi, panika, kočenje ruku, osip... postajalo je već psihosomatski. Osjećala sam kako ne pripadam tom svijetu.

Kad sam se udala, otišla sam za suprugom. Promijenila sam okolinu, grad, ljude oko sebe, morala sam sve iznova, a podršku sam dobivala preko telefona, od svojih. To nije bio život. Nakon nekog vremena otišla sam s kćerkom u rodnu kuću. Čim sam se vratila, svi su me nagovarali da opet pokušamo, pa čak i suprug. Odlučila sam mu se vratiti, ali brzo sam vidjela da nema svrhe. Tek je kratko bilo sve ok i onda ispočetka.

Kada su me pitali što je razlog, rekla sam: 'Razlozi su!' Jer nije postojao samo jedan. Oko njega se stvorilo još mnoštvo, možda nekome, nebitnih, ali meni itekako važnih osnova za odlazak.

Foto: iStock
'Odlučila sam ići u borbu, oči u oči sa strahovima! Jedan po jedan sam pobjeđivala.'

Osjećaj gušenja

Rastala sam se. Mislila sam da se to meni nikad neće dogoditi, ali jest. Nisam bila ni faks završila i osjećala sam se bezvrijednom. Vratila sam se mami u kuću, postala 'crna ovca' obitelji jer se kod nas 'ne razvodi', ali eto, predrasudu o tome sam razbila upravo ja. Majka me primila u zagrljaj. Ostali nisu bili tako blagonakloni, jer sam, po njima, osramotila obitelj. Međutim, kad su shvatili moje stanje, svi su se pojavili na vratima i zajedno smo plakali i smijali se.

 

Još u braku, dok sam se nadala promjeni, suprug je upoznao ženu koja je zatrudnjela i tada sam znala kako je kraj. Slomila sam se. Počeli su još jači strahovi, racionalni i iracionalni. Buđenja po noći, osjećaj smrti i gušenja, letargija, bijeg od ljudi, od gužve, galame, odlasci liječniku, istraživanja kako imam neku boleštinu, koju sam čak i priželjkivala, jer bih tada znala... e, to je to i od toga sam ja takva.

 

Međutim, sve je bilo u redu, a ja sam i dalje ponirala. Mama i kćer su odigrale veliku ulogu. Sama sam počela gledati kako imam nekoga tko me treba, zove, gura... Odlučila sam ići u borbu, oči u oči sa strahovima! Jedan po jedan sam pobjeđivala. Od grmljavine, vožnje automobilom sama, izlaska... do noći, kojima sam se borila sa snom. Ponovno sam se posvetila faksu. Diplomirala. Digla glavu. Zaposlila se. Shvatila koliko vrijedim i koliko sam voljena!

Sve zahvaljujući anđelima oko mene... Molitva mi je pomagala. Ponovno sam počela voljeti sebe, ljude, zaljubila se... Postajala sam JA. Godine su išle, ali moj um je bio sve mlađi i mlađi. Počela sam ponovno pjevati i našla sebe na mjestu na kojem sam se ostavila godinama prije. Nije da se ne sjeti čovjek svega, pa i taj strah, on je prisutan, ali smo postali jedno drugom graditelji.

On je izgradio mene, a ja sam njemu pokazala kako ne može uvijek pobijediti. Još uvijek me pogađa nepravda, socijalna ugroženost naroda, posebice djece, smrt bliskih ljudi. No, onda se sjetim kako je to Život. Navršit ću 38 godina u listopadu i nadam se dočekati svoje unučiće i svoju kćer pripremiti za život koji ju čeka, za snagu koja će joj biti potrebna. Nema odustajanja. Samo, ako treba, i glavom kroz zid!

Jer nismo svjesni koliko smo snažni dokle god ne doživimo da nas gaze, sami se i nakon toga uzdignemo i vinemo visoko iznad svih i svega. Dođu dani kad se sjetim osjećaja straha i panike, ali 'prebacim program' na nešto drugo, počnem slušati glazbu, pospremati i zaposliti misli.

 

Najbolji savjet

Najbolji savjet koji sam dobila bio je jedne drage osobe koja je bila u svemu tome, a k tome je liječnik. Kada sam rekla: 'Ja ludim, poludjet ću. Ako se to dogodi, odvedite me negdje gdje me nitko ne vidi', dobila sam odgovor koji me podigao: 'Ti da ludiš, ne bi znala da ludiš. Jer, oni koji imaju taj problem, su sebi ok, a svi drugi im nisu. A ti, dokle god znaš, i svjesna si svog stanja, nikuda ne ideš i bori se!' Neka i drugima bude to savjet, ako se ikada nađu u takvom stanju.

Iznova i iznova se suočavam s tugom i boli, ali sad na drugačije načine, jer sam ojačala. Ali, što je najvažnije, ponovno se SMIJEM!

 

Teme
Linker
16. siječanj 2021 22:55