Piše: Matea Blažević, prof. psihologije • www.cir.hr
"Čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost kakvu ima dijete dok se igra."
- Heraklit
O važnosti igre u djetinjstvu napisano je i rečeno puno. No, ako pokušate naći tekstove o igri u odrasloj dobi, dr. Google će vam uglavnom ponuditi virtualne igre. Ako je igra stanje koje će svi stručnjaci svijeta preporučiti kao najbolji način učenja u dječjoj dobi, zašto isto učenje tako malo primjenjujemo u odraslosti? Kada pitate odrasle ljude kada su zadnji put crtali, plesali ili čak izmislili neku igru, najčešće kažu “tko ima vremena u životu za to” ili “ja to ne znam”.
Čemu služi igra?
Igra je jedan od najboljih načina učenja (ali i propitivanja) uloga, normi, tolerancije, nepisanih pravila međuljudskih odnosa u određenoj kulturi. Većina ljudi (i djece i odraslih) kada si dozvole užitak i zabavu u igri, istražuju nove forme, ideje i socijalne interakcije. Na ovaj način igra postaje izvrstan način traženja novih rješenja za pojedine probleme.
Međutim, učeni smo poštivati pravila koja su nam nužna za život (iako više ne znamo tko je postavio ta pravila), ali svako pravilo ima i svoje posljedice; jedna od posljedica stalnog poštivanja okvira koji nam život nameće je dosada. S druge strane pojedinci koji ne pristaju na takav život primjetit će da nam se život ne događa već ga sukreiramo.
Znatiželja upoznaje akciju
Za djecu igra nije samo radnja, ona je i stanje. Točnije, proizlazi iz stanja unutarnjeg bivanja jer je dijete u slobodnoj igri povezano sa vlastitim ritmom istraživanja sebe i svijeta oko sebe. To je unutarnji prostor svakoga od nas gdje znatiželja upoznaje akciju bez da nužno uvijek znamo cilj. Igra nije naporna, a uzbuđenja se mijenjaju ili kroz ponavljanja ili kroz jednostavne promjene kada stari principi više nisu zanimljivi.
Rizik koji poduzimamo svaki put kad se igramo je stvaran, bilo da smo dijete koje pomiče granice razumijevanja sebe i svijeta, bilo da smo odrasla osoba koja odlučuje biti više u kontaktu sa stvarnim željama i potrebama unutarnjeg djeteta. Biti u kontaktu sa živim unutranjim dvogodišnjakom ili desetogodišnjakinjom za odrasle je često zbunjujuće iskustvo jer smo učeni da kad odrastemo, odbacujemo ono što je dječje.
Kako se igrati?
Za odrasle je igra svojevrsni katalizator i ispušni ventil, i već povremeno igranje može imati dalekosežne pozitivne učinke na naše živote, od povećanja kreativnosti i produktivnosti do općenito većeg zadovoljstva i osjećaja užitka u životu. Stoga, kako možemo dodati više igre u vlastite živote?
- Za početak, dajte si dopuštenje. Imajte na umu da je igra važna za sve aspekte naših života, od posla i kreativnosti do roditeljstva i partnerstva. Dozvolite si igru svakog dana. To ne mora biti komplicirana igra, ili imati neku posebnu svrhu - možete si jednostavno dati oduška dok pjevate pod tušem i postati pravi Pavarotti, igrati se s mačkom ili ugasiti ton na televiziji i pokušati sinkronizirati goste u nekom talk showu. Što manje ozbiljno, to bolje.
- Okružite se zaigranim ljudima. Važno je imati prijatelje raspoložene za igru, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi. Isto tako, uključite drage i bliske osobe u zabavne aktivnosti; igra može dodatno zbližiti prijatelje i partnere te donijeti osvježenje u odnose.
- Podsjetite se igara iz djetinjstva. Probajte si dati vremena i sjetiti se što vas je veselilo dok ste bili djeca, koje igre ste voljeli igrati ili ste možda htjeli, ali niste mogli. Ta šetnja kroz sjećanja vam može pomoći povezati se s unutarnjim djetetom i dati vam dašak novog uzbuđenja i životne radosti.
- Igrajte se s djecom. Većina nas se prisjeti čarolije igre iz djetinjstva kad postanemo roditelji, tete i ujaci. Dajte si vremena i posvetite se igri s malenima; osim što kroz igranje povećavate povezanost i osjećaj bliskosti s djecom, ujedno budite dijete u sebi.
Svaki put kad pomislite da je igra gubljenje vremena, sjetite se koliko je ona važna za vaš osjećaj zadovoljstva, kreativnost i povezanost s ljudima oko vas. Stoga pronađite par minuta ili sati za sebe i - igrajte se.