Svima se to ponekad događa - hvalite se s nekim svojim novim poslovnim uspjehom i odjednom se sjetite one situacije iz srednje škole kad ste rekli nešto stvarno glupo što vam sada ne bi palo napamet izgovoriti. Ili trenutka od prije nekoliko godina kad ste u velikom društvu napravili gaf. Osjećate kako vam se želudac grči i samo želite nestati od srama. Zašto takva negativna sjećanja naoko bez ikakvog povoda iskaču na površinu u našoj glavi? I zašto se zbog njih još uvijek osjećamo tako neugodno, iako je riječ o nečem što se dogodilo davno?
Kako sjećanja dolaze u našu svijest
Smatra se da postoje dva načina na koja prizivamo u sjećanje prošla iskustva. Jedan način je namjeran i željen. Na primjer, kad se pokušavate sjetiti što ste radili dan ranije na poslu ili što ste imali za ručak prošle subote. To uključuje svjestan i zahtjevan proces tijekom kojeg tragamo za tim sjećanjem u našim mislima.
Drugi način je nenamjeran i spontan. To su sjećanja koja kao da se niotkuda pojavljuju u našim mislima, a mogu biti neželjena i nametljiva. Odakle u naše misli dolazi ovaj drugi tip sjećanja? Dio odgovora leži u načinu na koji su sjećanja međusobno povezana. Prema onome koliko se danas zna, naša prošla iskustva nalaze se u povezanoj mreži stanica koje se nazivaju neuroni i koje su smještene u našem mozgu. Ti neuroni uspostavljaju fizičku povezanost jedan s drugim putem informacija koje se preklapaju u tim mentalnim predodžbama. Na primjer, sjećanja mogu dijeliti tip konteksta (plaža na kojoj ste se nalazili, restorani u kojima ste jeli...), događati se u sličnom periodu života (djetinjstvo, đačko doba...) ili imati emocionalna ili tematska preklapanja (periodi kad smo voljeli ili kad smo bili u sukobu s drugima).
Početna aktivacija sjećanja može biti potaknuta nekim vanjskim stimulansom iz okoline (vizure, prizori, zvukovi, mirisi, okusi...) ili unutrašnjim stimulansima (misli, osjećaji, fizičke senzacije). Nakon što se neuroni koji sadrže te memorije aktiviraju, veća je vjerojatnost da će se i povezane memorije prizvati u svijest. Evo jednog primjera: prolazite pored pekare, osjećate miris svježeg kruha i spontano vam u misli dođe sjećanje na prošli vikend kada ste spremali ručak za prijatelja. To onda može dovesti do sjećanja na situaciju u kojoj vam je tost izgorio i cijela se kuća ispunila dimom. Neće sve aktivacije uvijek dovesti do toga da se sjećanje pojavi u svijesti, a isto tako asocijacije i povezanost između dva sjećanja ne moraju nam uvijek biti jasni.
Zašto sjećanja u nama izazivaju osjećaje
Kad nam sjećanja dođu u misli, često doživljavamo emocionalnu reakciju na njih. U stvari, neželjena sjećanja češće su negativna nego ona željena. Također, negativna sjećanja imaju snažniji emocionalni ton u odnos na pozitivna sjećanja. Ljudi su više motivirani da izbjegavaju loše ishode, loše situacije i loše prezentacije samih sebe nego da traže dobre ishode, situacije i prezentacije sebe. To je vjerojatno povezano sa stalnim pritiskom koji nas tjera na preživljavanje u svijetu: fizički, mentalno i društveno. Stoga nas neželjena sjećanja mogu rastužiti, izazvati tjeskobu u nama pa čak i osjećaj da se sramimo sami sebe. Na primjer, sjećanje koje uključuje neugodnu ili stid govori nam da smo učinili nešto što bi drugi mogli smatrati neukusnim ili negativnim, ili da smo na neki način prekršili društvene norme. Važno je da osjetimo te emocije jer mi učimo iz naših sjećanja i tih emocionalnih reakcija kako bismo u budućnosti drugačije postupili u sličnoj situaciji.
Događa li se to nekim ljudima češće
Takve su situacije posve normalne i uglavnom smo u stanju sjećati se prošlosti i doživjeti emocije povezane s njom bez nekog prevelikog stresa. Ipak, nekim se ljudima to može događati češće i sjećanja mogu biti praćena snažnijim emocijama. Odgovor na to pitanje dalo je jedno istraživanje koje se bavilo sjećanjima koja utječu na raspoloženje koje je pokazalo da češće prizivamo u svijest sjećanja koja su u skladu s našim trenutačnim raspoloženjem. Drugim riječima, ako ste tužni, vjerojatnije je da ćete prizvati uspomene povezane s nekim razočaranjem, gubitkom ili stidom. Osjećate se tjeskobno ili loše u vezi sebe? Veća je vjerojatnost da ćete prizvati sjećanja povezana sa situacijama kad ste se osjećali uplašeno ili nesigurno. Kod nekih duševnih poremećaja, poput depresije ljudi se često prisjećaju događaja koji evociraju negativne osjećaje. Negativni osjećaji su relativno snažniji pa takve osobe onda osjećaje stida ili tuge prihvaćaju kao činjenice o sebi. Tako da osjećaji na neki način postaju činjenice. Još jedna stvar koja je češća kod nekih duševnih poremećaja je ruminacija, odnosno opsjednutost greškama iz prošlosti. Kad ruminiramo, opetovano razmišljamo o negativnim iskustvima iz prošlosti i o tome kako smo se tada osjećali. Na prvu, funkcija ruminacije je da se pokuša dokučiti što se dogodilo i naučiti nešto iz toga ili riješiti problem kako se takva iskustva ne bi ponovila. Iako je to u teoriji dobra ideja, kad ruminiramo, postajemo zaglavljeni u prošlosti i iznova proživljavamo negativne emocije bez neke veće dobrobiti. I ne samo to, to znači i da ta sjećanja u našoj neuralnoj mreži postaju sve jače povezana s drugim informacijama, te je veća vjerojatnost da će češće neželjeno biti prizivana u svijest.
Možemo li zaustaviti negativne osjećaje
Dobra vijest je da su sjećanja vrlo prilagodljiva. Kad prizivamo sjećanje možemo ga proraditi i promijeniti naše misli i osjećaje o tom prošlom iskustvu. U procesu koji se naziva rekonsolidacijom, mogu se napraviti promjene tako da kad se sljedeći put prizove to sjećanje ono bude drugačije nego što je bilo prije i ima drugačiji emocionalni ton. Na primjer, možemo se sjećati situacije kad smo bili anksiozni zbog nekog ispita ili razgovora za posao koji nisu prošli dobro i osjećali smo tugu ili sram. Analiziranje i prorađivanje tog sjećanja može uključivati prisjećanje nekih njegovih aspekata koji nisu prošli dobro, nadopunjavanje idejom da smo se ipak suočili s tim izazovom koji je bio težak, te podsjećanje samog sebe da je u redu osjećati tjeskobu ili razočaranje zbog nekih teških situacija, no da nas to ne čini lošom osobom niti znači neuspjeh.
Kroz taj proces kao da iznova pišemo to prošlo iskustvo tako da ono postane razumno i uz suosjećanje prema samom sebi, a to može promijeniti naš doživljaj sebe te popraviti naše raspoloženje.
Što se tiče ruminacije, moguća taktika je da priznamo sebi kada se ona događa te ta pokušamo preusmjeriti pažnju na nešto što će je zaokupiti, primjerice tako da radimo nešto s rukama ili da se fokusiramo na neke vizure ili zvukove. Takvo preusmjeravanje pažnje može presjeći ruminaciju i navesti vas da činite nešto od čega ima više koristi i dobrobiti. U svakom slučaju, imajte na umu da, iako će nam naš mozak slati podsjetnike na neka prošla iskustva, to ne znači da moramo biti zaglavljeni u prošlosti.