Piše: Petra Mehmedović • edukantica Gestalt psihoterapije pri IGW institutu
"Kako si?"
"Dobro."
I tako trideset godina. Uvijek sam bila dobro. Kad god bi netko pitao. Kao da ni ne postoji neki drugi odgovor na pitanje Kako si?
Često sam čula rečenicu: "Ti si uvijek nasmijana. Jesi li ikad loše volje?" i čudila sam se što me to pitaju jer uopće nisam imala dojam o sebi kao o osobi koja je uvijek dobre volje. Baš naprotiv, bila sam često mrzovoljna i živčana (pitajte moje roditelje) i nisam imala pojma da to toliko vješto skrivam. Negdje kroz život zaključila sam da su "negativne emocije" - ljutnja, strah, tuga - znak slabosti, a slaba nikako nisam htjela biti. Uvijek samo jaka. Što god da se dogodilo. Imala sam, srećom, uvijek neku blisku osobu pred kojom sam mogla pokazati te "grozne" emocije, ali pred svima drugima najbitnije je bilo djelovati snažno. Kao da me ništa loše, ništa ružno ne dotiče. To je bio ultimativni znak prestiža.
Zašto se snaga toliko promiče?!
Začuđujuće je koliko se snaga cijeni i imputira ljudima u današnje vrijeme. Toliko sam stihova i "uputstava za život" čula i pročitala na temu snage.
Izdrži! Stisni zube! Sakrij suze! Neka ih nitko ne vidi! Heroji ne plaču! Stoji čvrsta poput stijene usred bilo koje oluje i ne daj da te išta okrzne! Ma kako??? Zašto??? Pa ja nisam stijena! I zašto bih bila? Čovjek sam. Ponekad snažna, ponekad slaba. Ponekad hrabra, ponekad prestrašena. Ponekad čvrsta, ponekad slomljena.
Ta ideja snage kojoj nitko ništa ne može, koju ništa ne dotiče, tako je besmislena. Tako kruta, otužna i prazna.
Jer zapravo pokušavamo odbaciti nešto svoje. Nešto što ne trebamo odbacivati. Jer je ljudsko i prirodno i potrebno. Jer nas čini šarenima. Jer "bez crne bela ne bi vredela", zar ne?!
Sigurnije je ići 'utabanom' stazom
I dan danas se uhvatim kako uz osmijeh pričam nešto što mi kida srce. Najradije bih plakala, a stišćem zube i pričam priču na urnebesno smiješan način. A publika uživa. Jer teško je ostaviti stare navike. To ide jako polako.
Još uvijek mi se nekad čini da je sigurnije i mudrije sakriti svoju ranjivost. Vjerojatno nekad i je.
Mislim da sam već velik put napravila samo zato što danas mogu odlučiti hoću li priču pričati na šaljiv ili na bolno iskren način. Nekada nisam imala taj izbor. Jedino što sam znala je biti ono što se očekuje od mene. Ne opterećivati. Bojala sam se da će me svijet odbaciti ako nisam vječno nasmijana i dobre volje. Nisam imala hrabrosti riskirati. Sigurnije je bilo ići utabanom stazom.
"Kako si?"
"Dobro."
Daj im što očekuju. Ne zamaraj ih. Nasmiješi se i daj im što im treba. Igraj ulogu koju ti dodijele. I na kraju dana budi najosamljenija osoba na svijetu. Tužan li je život onima koji su uvijek dobro…
Češće pokaži zube
Ali koja je alternativa, biti slab i nemoćan?! Pa postoji li išta gore od toga? Možda i ne postoji u slučaju da si stalno i uvijek takav. Ali ponekad, u nekim situacijama, svi smo slabi i nemoćni. Možemo mi to odbijati koliko želimo i pokušavati pobjeći od toga. Ali to je kao da sav nered ubaciš u ormar i, gurajući vrata iz sve snage, na jedvite ih jade uspiješ zatvoriti. Nered je i dalje tu. I pritišće vrata ormara iznutra. A ti svu svoju snagu trošiš na to da vrata izdrže.
"Volio bih češće vidjeti tvoje zube", rekao mi je jednom kolega iz moje Gestalt edukacijske grupe. I nije pritom mislio na to da bi želio da se češće smijem, nego da češće režim i grizem. Nisam mogla vjerovati. Jer još uvijek dio mene vjeruje da me ljudi očekuju uvijek vedru i nasmijanu. Ali polako počinjem uviđati da sam svoju okolinu malo podcijenila. Postoje ljudi koji itekako mogu podnijeti moje zube. Koji će razumjeti zašto režim i neće me radi toga osuditi i odbaciti. Oni koji će biti uz mene i kad izgledam kao da bi ih mogla ugristi. Koji me više vole sa zubima nego krezubu.
Razmišljajući o tome koliko se skrivamo kad mislimo da nismo "reprezentativni", nekako dolazim do zaključka da je zapravo puno lakše biti nasmijani klaun nego biti u stanju prigrliti svoje emocije i pokazivati ih. Bez isprike.
Stati pred druge suznih očiju ili namrštenog čela i reći: "To sam ja. Ponekad tužna. Slaba. Ljuta. Kakva god. Nisam čvrsta stijena. Znam da trenutno nisam simpatična i da je teško biti uz mene." I tko to ne može podnijeti, zbilja ni ne mora. Bez ljutnje i zamjeranja.
Podrška čini čuda
Savršeno mi je jasno koliko se nekada teško nositi s emocijama - makar bile i tuđe. Blagoslovljena sam jer oko sebe imam nemali kružok ljudi koji me mogu podnijeti u svim mojim bojama i raspoloženjima. I njihova podrška čini čuda. Da, postoje takvi ljudi. Naći ćete ih ako ih potražite. A kad ih nađete, dobro ih čuvajte.
A ti? Kako si ti danas?
Ukoliko prolazite kroz teško životno razdoblje ili tražite neki svoj smisao i trebate podršku u tome, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..
IZVOR: Izvrnuto Potisnuto