SHUTTERSTOCK
Nina Čiča
Nina Čiča
velika promjena

Vrtić mijenja dijete, ali i cijelu obitelj

11. studeni 2022.
U vrtiću će djeca sasvim sigurno naučiti mnogo toga novog i zanimljivog, zabaviti se, ali i plakati, biti tužna i frustrirana, prestrašena, a nerijetko i usamljena. U svakom slučaju, kad jednom izađe iz poznatog i sigurnog okruženja i preplavi ga bujica novih iskustava, lijepih i ružnih, dijete će se promijeniti

Život je pun promjena, manjih i većih, pozitivnih, ali i negativnih. Polazak u vrtić je sasvim sigurno prva velika promjena za djecu i, koliko god bila potrebna, korisna i pozitivna, može biti vrlo stresna. A stres koji osjeća dijete prelit će se na roditelje i cijelu obitelj. Naravno, pozitivnim promjenama svi se veselimo, no one negativne mogu nas zbuniti, zabrinuti ili uznemiriti. Koji će roditelj ostati ravnodušan ako njegovo dotad bezbrižno i brbljavo dijete odjednom postane natmureni šutljivko, vuk samotnjak ili tužno i bezvoljno stvorenje koje se čak i kod kuće počinje povlačiti u sebe. Ili ako nekoć mirno i pristojno dijete postane prgavo i buntovno ili nepristojno. Ili ako odjednom "proširi rječnik" na nimalo simpatičan način. Svi bismo mi željeli da se djeca veselo druže, da budu prihvaćena i omiljena, da imaju prijatelje, da su draga i pristojna....

No, koliko su to realna očekivanja - druga je stvar. Dijete iz sredine u kojoj se sve vrtjelo oko njega (i eventualno brata ili sestre) odjednom dolazi u sredinu gdje je jedno od mnogih, u sredinu gdje vrijede neka druga pravila, u sredinu gdje ne gaje svi iste vrijednosti kakve su njemu usađivane (ne rugamo se, ne govorimo ružne riječi, ne udaramo...) i odjednom svakodnevno sluša "tupane", "glupane", "smrdiš", "budalo", "makni se"... Tu su i nove, zanimljive igračke, igre, događanja, djeca među kojom sigurno ima netko tko mu se sviđa, ali djece je puno, graja je velika, mnogo je nadmetanja u kojima dijete neće uvijek biti zadovoljno sobom, nova lica teta i ostalih djelatnika, novi ritam i nove rutine. Čak i da sve teče glatko, i da je dijete jedno od onih srećkovića koji se odlično snalaze i prilagođavaju svemu, sve je to ipak prilično iscrpljujuće, pa čak i najzadovoljnije dijete koje se zapravo raduje odlascima u vrtić može povremeno ili često nakon dolaska iz vrtića postati svadljivo i razdražljivo.


Prvi susret s ružnom stranom života

U vrtiću se djeca uče dijeljenju, suradnji, stječu nove spoznaje, osamostaljuju se, djeca koja nisu govorila ili su govorila malo vrlo brzo progovaraju i obogaćuju rječnik velikom brzinom. Pozitivnih promjena je mnogo i svaki će roditelj kod svog djeteta primijetiti napredak u nekom području. Neka će djeca možda proširiti jelovnik, neka će naučiti slušati, naučit će se sama odijevati, počet će vas kod kuće opominjati da zatvarate vodu dok perete zube, da ne trošite previše papira, zainteresirat će se za neke igračke koje ih prije možda nisu zanimale ili za knjige i priče, postat će kreativniji i pokušati kod kuće izrađivati stvari koje su radili u vrtiću. Odjednom će vas početi tražiti neku drugu odjeću jer su vidjeli da to nose druga djeca ili zato što im se netko narugao zbog odjeće u kojoj su došli. I tu pomalo zalazimo u područje promjena koje ne moraju uvijek biti ugodne ni djetetu ni vama. Počet će osjećati pritisak okoline, kao i mogućnost da ostanu isključeni ako se ne uklope i ne slijede tuđe interese i ideje.

Nažalost, ono što sam prvo uočila jest da, kao i među odraslima, i u vrtićima vrijedi pravilo da se svaka različitost kažnjava ismijavanjem ili ignoriranjem, da vrijedi pravilo "tko je jači taj kvači", odnosno djeca koja su glasnija, otvorenija, nepristojna, pa čak i agresivna, počinju biti mjerilo i određivati pravila igre. Ponekad će se tete truditi to suzbiti, a ponekad i neće jer i same funkcioniraju po tom principu. I to je gola istina koju treba sažvakati, prihvatiti i s djetetom o svemu mnogo, mnogo razgovarati. Jer morat ćete odgovarati na pitanja kao što su "Zašto mi taj i taj stalno govori da sam glup i lud?", "Rekla si da se takve stvari ne govore!", "Zašto mi, kad pitam mogu li se igrati s vama, odgovaraju - ne možeš?", "Zašto mi govore da sam curica zbog toga što su svi ošišani na centimetar, a ja jedini imam malo dužu i kovrčavu kosu?", "Jesam li ja curica?" i tako unedogled. Zapitat ćete se gdje je to vaše dijete došlo i što da mu odgovorite. Dosad ste ga uvijek učinili da ne govori ružne stvari, ali počet ćete ozbiljno razmišljati da mu kažete: "Vrati!" "Ako te netko svaki dan vrijeđa ili udara, vrati!" Neka će djeca možda prihvatiti takav savjet, a neka neće moći pa će se sve više povlačiti u sebe, zatvarati, izbjegavati bilo kakve kontakte.


Jesu li "stručnjaci" baš uvijek u pravu?

Pedagozi i psiholozi slažu se u tome da kretanje u kolektiv mijenja svako dijete te da se promjene, naročito one negativne, mogu pokazati odmah ili tek nakon nekoliko mjeseci, da mogu biti privremene ili trajne. Među mogućim negativnim promjenama navode povlačenje u sebe, da se dijete ne želi pridružiti drugima u igri, da se samoizolira. Neka djeca ne žele jesti ili spavati, a neka djeca svoje strahove ili frustracije mogu izraziti ljutnjom i agresivnosti prema sebi ili okolini. Roditelji mogu primijetiti da dijete i kod kuće počinje imati probleme sa spavanjem, da odbija jesti, da odbija ići van ili bilo gdje drugdje, da postaje tjeskobno, nemirno ili neposlušno i buntovno, da ima psihosomatske tegobe (boli ga glava ili trbuh, povraća, pada mu imunitet...), da postaje cendravo, plačljivo, preosjetljivo i razdražljivo, da počinje ponovo mokriti u krevet iako je odavno prestalo... No, oni takve reakcije pripisuju uglavnom temperamentu i potrebi za više vremena, jer neka djeca prvo žele dobro promotriti situaciju pa se tek onda uključiti. Zatim to pripisuju osjećaju straha od vrtića, srama, nelagode, djetetovoj nemogućnosti da se opusti, tuzi za roditeljima. Iz vlastitog iskustva rekla bih da to ima puno više veze s okolinom u koju je dijete stiglo, s djecom koja ga okružuju i tetama koje s njima provode vrijeme.

image
SHUTTERSTOCK


Moj Jan

Po mom mišljenju ima veze i s dobi u kojoj dijete kreće u vrtić. Ja sam sebi davno priznala da sam sa sinom pogriješila jer sam ga u vrtić dala tek kad je navršio četiri godine. Došao je u okruženje gdje su se već svi znali, među djecu koja su u vrtiću već provela tri godine i uhodana su ekipa i to ga je učinilo padobrancem u startu. Ali i među tete koje nisu prepoznale njegovu stidljivost, već su njegovo osamljivanje tumačile kao "on voli biti sam". U toj dobi dijete već propitkuje stvari, postavlja pitanja zašto mora ići u vrtić ako mu tamo nije lijepo, zašto djeca rade stvari za koje sam ja rekla da se ne smiju raditi, zašto ga neka teta ne voli i tako unedogled. Znao je tada na sat pa je po cijele dane buljio u veliki sat na zidu čekajući minutu po minutu kad ću doći po njega.

On se povukao jer se nije odmah snašao, djeca su ga spremno odbacila i ignorirala jer nije bio poput njih (imao je dužu kosu, nisu ga zanimali autići, puške i pištolji, bio je miran, nije se volio naguravati i navlačiti...), a onda su počela ruganja i zbog toga što je svako jutro plakao, što je svaki drugi dan povraćao od stresa i straha, i tako tri godine. A zbog toga je dobivao i jezikovu juhu od odgojiteljice. Zanimljivo, kad bi u grupi bila teta koja je imala sluha za njega i koja mu je rado posvetila pažnju i pokušala ga uključiti ili barem porazgovarati s njim, opustio bi se i bio onakav kakav je doma: vedar, veseo, brbljav i pristupačan dječak. Kad sam nakon godinu i pol mučenja od psihologinje uspjela ishoditi da poduzmu nešto da ga uključe u grupu, spojili su ga s jednim dječakom koji ga je prihvatio i Jan je doslovno procvjetao preko noći. Bilo je i dalje ružnih trenutaka od druge djece ili teta, ali to je bilo znatno ublaženo činjenicom da je od jedne osobe bio prihvaćen. Pa se ja sada pitam bi li se bilo koje dijete mjesecima osamljivalo, tugovalo, imalo glavobolje, mučnine, povraćalo, bilo tjeskobno i razdražljivo ako bi mu se netko svaki dan razveselio, pozvao ga da se s njim igra, primio ga za ruku, nazvao ga prijateljem? Meni se čini da su vrtićki "kolektivi" odraz svih ostalih kolektiva u našem društvu, od okoline na radnom mjestu, na ulici ili bilo gdje drugdje. Različitosti nikada nisu dobrodošle.


Moje blizanke

A djeca koja su, poput mojih blizanki, otvorena, lako prilagodljiva, ne plaču, ne osamljuju se, rade sve što i drugi (makar to bilo i nešto ne baš pohvalno, poput faze "prdeca" i "guzica" kad su po cijele dane ponavljale te dvije riječi jer je to bio đir u njihovoj grupi), neće imati problema ni s okolinom ni s tetama. Njima nije potrebno davati posebnu pažnju, one će se snaći same u gotovo svakoj situaciji i s njima neće biti brige. A dodatne brige nitko ne voli, naročito ne tete u "svojoj grupi". Važna prednost u njihovu slučaju bilo je i to što su krenule u vrtić s godinu dana i, nakon prvog dana plakanja, prihvatile su to kao svoj novi dom, što im je vrtić ostao i danas. One su tamo kod kuće, s tom su djecom odrasle i progovorile, a svakom novom tko dođe u grupu uvijek se vesele jer se vole družiti. Treba reći i da su imale sreće s fantastičnim tetama koje su otpočetka radile na velikom zajedništvu, tako da se moje cure jednako rado igraju i s dječacima i djevojčicama i u vrtiću i izvan njega. Primjera radi, u Janovoj je grupi postojao kutak za dječake s autićima i kutak za djevojčice s kuhinjom i Jan, koji je uz tatu kuhara naslijedio interes za kuhanje, upadao je u oči kao čudak ako bi prišao "ženskoj" zoni. Kod blizanki u grupi su se kuhinje, frizera i beba jednako igrali dečki i djevojčice, a isto je vrijedilo i za avione, autiće, spidermane i slično. Rekla bih stoga da mnoge loše promjene nisu samo rezultat djetetovih neutemeljenih strahova od vrtića i nove situacije već su često posljedica konkretnih ružnih iskustava i doživljaja.


Kako možete pomoći


PRIZNAJTE DJETETOVE OSJEĆAJE

Nemojte umanjivati njegove osjećaje straha, povrijeđenosti ili tuge niti ih obezvređivati rečenicama tipa "Pa nije to ništa strašno" ili "To nije razlog za plakanje". Dajte djetetu do znanja da je ono što osjeća normalno i da je u redu biti povrijeđen ili tužan. Navedite poneki primjer kad ste se i sami tako osjećali i što vam je pomoglo da se osjećate bolje.


RAZGOVARAJTE, RAZGOVARAJTE, RAZGOVARAJTE

Što više budete razgovarali s djetetom, to ćete više otkrivati što mu se zapravo događa i što stoji u pozadini njegovih problema ili promjena koje ste uočili. Nemojte se zadovoljiti samo odgovorom "Dobro" na pitanje "Kako je bilo u vrtiću?" Pitajte precizna pitanja, poput "kraj koga si sjedio, što ti se najviše svidjelo, kako si se osjećao kad si sam šetao po dvorištu, je li se dogodilo nešto ružno" i slično...


I SLUŠAJTE

Dijete vam možda neće odgovoriti na vaša pitanja onda kad ih postavite, ali time ćete mu dati do znanja da vas zanima kako je i što se s njim događa kad je u vrtiću. I nekad će vam tijekom dana možda samo prići i ispričati nešto što je za njega bilo značajno, a tada ostavite lonce, usisavač ili mobitel na stranu, pogledajte ga i pažljivo poslušajte što vam ima reći. Slušati ne znači da morate nuditi djetetu rješenja ili ideje, već samo da ga čujete i da pokažete da vas zanima kako se osjeća i što želi reći.


DRŽITE SE RUTINE

Kad god se djeca suočavaju s teškim situacijama, rutina je nešto poput sigurne luke. Jana je rutina toliko umirivala prije odlaska u vrtić da bismo putem svako jutro pričali o istoj temi, svaku večer istu priču prije spavanja, volio je da vikendom uvijek bude uobičajeni ritam kada se jede, kada se ide na spavanje... Jednostavno, to ga je umirivalo i nervoza i tjeskoba tada su bile manje. Bilo kakva promjena bi ga uznemirila jer mu je nepredvidivih situacija i reakcija u vrtiću bilo preko glave.


PONUDITE MU NEKU METODU SAMOSMIRIVANJA

Ovaj savjet meni se pokazao zlata vrijednim. Svima je bilo smiješno kad sam svog četverogodišnjaka učila da duboko diše i broji do deset. Pokazalo se da mu je to pomoglo u mnogim teškim situacijama u vrtiću kad nisam bila uz njega. S vremenom bi, čim bi osjetio strah ili nervozu, sam počeo duboko disati i brojati i tako bi pregrmio onaj prvi val emocija koji bi završio suzama ili povraćanjem.


AKO NE IDE, POTRAŽITE POMOĆ

Vidite li da se vaše dijete muči i da negativne promjene traju predugo, obratite se za pomoć dječjem psihologu, makar i onom vrtićkom. Kad se dijete osjeća jako loše, svaka pomoć će mu dobro doći. Nije vrtićka psihologinja poduzela bogznašto niti sve što bi mogla da pomogne Janu i drugoj djeci poput njega (jer ih sigurno ima), ali do malog pomaka ipak je došlo. Mnogo sam puta požalila što sam slušala savjete odgojitelja i okoline koji su redom glasili "snaći će se on", "ojačat će" i slično. Njemu je pomoć trebala i iako nije posve uklonila problem, ipak ga je znatno ublažila.


IZBJEGNITE KRIZU NAKON IZLASKA IZ VRTIĆA

Ovo je problem koji sam imala i s Janom i s blizankama, koliko god one dobro plivale u vrtiću. Nitko me nije upozorio na to da djeca često, poslije podne kad ih pokupite iz vrtića ili kod kuće, odjednom upadaju u stanje histerije, naizgled bezrazložnih suza, svađa, prkosa i tko zna čega još. Nakon što bi mi dotrčali u zagrljaj kad bih došla po njih, obično bi već na putu kući počeo šou. Žestoke svađe među njima, cendranja, izvolijevanja, odbijanja bilo čega, da se odjene jakna na -8 ili da se skine jakna na +27, zato što netko nekoga gleda ili ne gleda, zato što je mama sjela na krivo mjesto na kauču, vožnje autom do kuće iz pakla i tako dalje. Ponekad mi se činilo da sam negdje gadno pogriješila u odgoju, a onda sam saznala da je to prilično normalna i uobičajena pojava. I dalje nećete biti sretni s takvom situacijom, ali barem ćete se osjećati malo bolje znajući da kroz to prolaze i drugi roditelji i djeca. Djeca su nabijena emocijama, sve što su naučila i doživjela tog dana krčka se u njima i koliko god im je možda bilo uzbudljivo i lijepo, sve je to za njih iscrpljujuće te nerijetko završava ispadima u poslijepodnevnim satima. Prekomjerna stimulacija tijekom dana, poštivanje reda i pravila i sada odjednom osjećaj olakšanja jer se nalaze tamo gdje smiju pogriješiti i izbaciti nakupljene emocije čak i na nepoželjan način. To možete ublažiti tako da ponesete nešto za grickanje po putu (jer djeca su često gladna po izlasku iz vrtića čak i ako su tamo jela). Ovo je banalni savjet, ali zaista pomaže da preživimo prvih desetak minuta dok ne stignemo kući. A onda se prvo malo mazimo i ne radimo baš ništa. Treba im vremena da se opuste i to je to.

Teme
Linker
11. studeni 2022 12:03