Piše: Matea Blažević, prof. psihologije • www.cir.hr
"Prvi korak prema promjeni je svjesnost; drugi je prihvaćanje."
- Nathaniel Branden
Sve više ljudi oko nas zainteresirano je za "rad na sebi". Kad god čujem tu frazu, pitam se što točno to znači. Za mene je to kao kad vam ljudi kažu da su dobro. Što znači "dobro"? I kakvo je njihovo dobro u usporedbi s mojim dobro? Dojma sam da je "rad na sebi" postala fraza koju koristimo kad želimo reći "popravit ću se".
Mahatma Gandhi je rekao: "Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.", ali što ako nas vječno mijenjanje sebe kroz rad na sebi vodi sve dalje od sebe? Kakav onda svijet stvaramo?
Znanje znači iskustvo
Od većine informacija nas danas dijeli svega nekoliko klikova mišem te smo prepuni podataka i podražaja koji nam govore kakvi bismo trebali biti partneri, roditelji, prijatelji, zaposlenici… Prepuni smo podataka, ali ne i znanja jer ono znači i iskustvo. Takva kultura u kojoj svi sudjelujemo (i podržavamo ju, iako to ne želimo uvijek priznati) hrani naše uvjerenje da svako naše pitanje ili problem može biti riješeno brzo. Ako nije, nesretni smo pa odustajemo u uvjerenju da je život jednostavno takav ili tražimo sljedeću novu stvar koja će riješiti sve naše životne izazove. Paradoksalno, ovakav pristup sve nas više odvaja od iskrenog sagledavanja sebe i situacije koja nam je teška. Nemojte me krivo shvatiti - tražiti pomoć kada nam je potrebna nije isto što i brzo (nestrpljivo) pokušavanje rješavanja problema kroz popravak sebe.
Često čujem kako ljudi neku situaciju u kojoj su nezadovoljni svojom reakcijom, grešku koju su napravili ili svoje loše raspoloženje doživljavaju dosta dramatično, kao nešto što se ne bi smjelo dogoditi, makar je u većini slučajeva riječ o prirodnim životnim procesima i stanjima. Ponekad si dobro, ponekad si loše, ali smo iz nekog razloga zaboravili da je to sasvim u redu.
Prihvaćanje sebe
Vjerovanje u savršenstvo često nas zapravo vodi sve dalje od zadovoljstva, ali i od sebe. Kada se popravljamo, uspoređujemo se sa savršenstvom, ali smo istovremeno na nekoj od razina svjesni da je ono nedostižno.
Svjesnost o jazu između mjesta kakvi jesmo i kakvi bismo trebali biti sve je veća, a time i frustracija zbog nedostižnosti ideala koji smo si zadali da budemo.
Kako frustracija mora naći svoj ventil, često nalazi svoj put kroz odustajanje od našeg cilja ili nas tjera u perfekcionistički krug pritiska na sebe da se promjenimo. Upravo nas ovaj krug čini nezadovoljnima čak i ako postignemo vanjsku promjenu koju smo htjeli.
Ono što izostaje iz ove priče je osjećaj prihvaćanja sebe koje je uz postavljanje pozitivne namjere prema sebi temelj i početak bilo koje promjene koju želimo uvesti u svoj život. Na ovaj način, promjena koju želimo postići i rad na sebi postaju smislen strpljiv proces koji možemo provoditi u svakodnevici uz zadovoljstvo praćenja sebe koji se mjenja, ali ne iz pritiska, nego iz zadovoljstva.
Bez iskrene znatiželje, strpljenja prema sebi, ali i bez prihvaćanja stanja takvog kakvo je, barem neki period, nema stvarne promjene.