U prvom nastavku trudničkog dnevnika Dijana nam je opisala s kojim se strahovima borila nakon što je u prvoj, blizanačkoj trudnoći ostala bez jednog djeteta. Ponovno je ostala u drugom stanju, no unatoč njezinu optimizmu, stvari su se počele odvijati na način koji ju plašio. Umjesto da je završila na dogovorenom terminu kod frizera, hitno je smještena je na Odjel patologije trudnoće gdje je pod strogim liječničkim nadzorom provela 25 dana.
Kako su izgledali ti dani, što joj je prolazilo kroz glavu te tko su osobe koje su joj kratile i uljepšavale boravak u bolnici, opisala je u drugom nastavku svoga dnevnika...
Na kraju pročitajte kako se priča završila...
Piše: Dijana Puhalo, mama Leona i Magdallene
Kod kuće me nije bilo samo 25 dana, a imam osjećaj da me nije bilo 25 mjeseci. Leon je narastao, udebljao se, brblja, trči, pleše i penje se gdje stigne. Silno sam se veselila povratku kući, no vrlo mi je postalo jasno da ću svog sina moći samo gledati jer strogom mirovanju nije došao kraj.
Kako objasniti djetetu od godinu i par mjeseci da se ne možeš s njim igrati, da ne smije skakati po tebi i da ga ne smiješ nositi?
Srećom, Leon se u međuvremenu jako zbližio s bakom Maricom, pa smo Nikica i ja odlučili da ode s njom i didom u Kutjevo dok ja ne rodim. Taj četvrtak mi je vjerojatno bio najteżi dan u životu. Kad je maleni izlazio iz stana, imala sam osjećaj da mi je srce doslovno puklo, noge me više nisu slušale, ostala sam bez zraka i nitko i ništa me nije moglo utješiti... danima.
Tri tjedna kasnije, u 37. tjednu trudnoće, rodila sam Magdallenu. Po ničemu se nije moglo naslutiti da je porod blizu. Trbuh se nije spustio, malena je još uvijek bila jako aktivna, imala sam neke 'trudiće', ali imala sam ih i dan ranije pa se nije dogodilo apsolutno ništa. Doduše, obećala sam svojoj sestri da ću joj za rođendan roditi nećakinju, ali me nitko nije shvaćao ozbiljno.
Sve se odvijalo munjevitom brzinom. Oko 23.30 pukao mi je vodenjak i odmah su krenuli bolni trudovi svakih pet minuta.
Probudila sam Nikicu, istuširala se, pokupila stvari i krenula prema autu. Trudovi su postajali sve jači. Mislila sam da nikada nećemo stići do Merkura, na svakom semaforu bilo je, naravno, crveno, a vozači ispred nas vozili su valjda prvi put u životu po propisima. Negdje kod NSB-a pogledala sam na sat i vidjela da je ponoć. Od trudova sam jedva sestri poslala poruku: Idemo u rodilište... sretan ti rođendan. U 00.15 Nikica je parkirao auto ispred samog ulaza u bolnicu. Kad su me vidjeli ovi iz rodilišta, brzinski su me pregledali i zaključili da je porod krenuo i da moram odmah u box.
Sjećam se da sam ih preklinjala da mi daju epiduralnu, no bili su neumoljivi jer su znali da ću roditi prije nego mi uspiju dati injekciju.
Nikica se za to vrijeme nakratko spustio do auta po torbu s mojim stvarima. Kad se vratio pred rodilište, netko mu je rekao da sam rodila. Na satu je bilo 00.45. Nije im vjerovao. Rodila sam za 25 minuta, imala porod o kakvom žene maštaju i sve je prošlo u najboljem redu.
Dobrodošla malena! :)
Magdallena je savršena, ima 3460 grama i 52 centimetra. Tog trenutka kad su je stavili na moja prsa, zaboravila sam svu muku koju smo prošle da bi dočekale ovaj dan i osjetila... čisto blaženstvo!