Je li majčinstvo najveća sreća? Za žene koje ga ostvare reći će, ničim se ne može zamijeniti. One koje su ostale zakinute za taj osjećaj, vrijeme će ih prividno pomiriti, pa iako će svoj život okrenuti na neku drugu stranu, pitanje zašto, ostat će u zraku. Primiti sjeme u sebe iz kojeg će ako se dobro primi nastati život potvrđen u ljudskom obliku, je li čarolija ljubavi ili određenje u zapisu Boga? Zašto je za nekog zapis o majčinstvu pozitivan, za nekog negativan, za nekog izostavljen?
Mogućnost sreće i nesreće
Istinu možemo prihvatiti od koga god odgovor dobili, a možemo je i odbiti mučeći se usporedbama. U čijim je rukama ključ, vrijeme će razotkriti. Možda nije sve tako crno ili bijelo kako nam se čini. I sreća je ponekad teret zbog nepouzdanosti koliko će trajati. Zato mogućnost i sreće i nesreće nije uputno poricati, jer one se izmjenjuju kada se najmanje nadamo, uvjetujući nas na brzu prilagodbu i na svjesnost da na ovom svijetu nema privilegiranih kao što mnogi žele prikazati. Bilo bi poželjno da svaku emotivnu promjenu u sebi doživimo kao proces, nikako procesuiranje.
Proces majčinstva, koliko je sretan, toliko je i bolan. Očekivanja da će on proteći lako i da su to vesele brige, nije uvijek tako. Nemoćnog malog čovjeka učiniti osobom mukotrpan je odgojni put, jer majke su supatnice svake djetetove suze, suradnice kad se pojave prve ljubavi, učiteljice kad problemi poput crnih oblaka zaprijete njihovom najmilijem, odvjetnice koje će stati u obranu i kada znaju da je dijete krivo, njegovateljice kad ih bolest pronađe… sve u jednom, ako treba zbog jednog osmjeha, zbog njihovog napretka, ali ujedno i svog.
Majka i dijete uzajamno su u razvoju do samoga kraja. I kada se dijete otuđi od majke, kada zaboravi sve njezine uloge, majka i dalje brine i uvijek traži način da izgladi nesporazum, da ublaži namjere, da popusti i oprosti. Možda ne čini to uvijek kako bi dijete željelo, možda je u procesu majčinstva na mnogim primjerima zbog svoje ili djetetove neuviđavnosti pala na ispitu, ali se uvijek iznova podigla, zalizala svoje rane, nikad stala, uvijek išla dalje. Je li to previše za jedan život? Nije. Jer kad majka udahne miris djeteta u njoj stvorenog, ona taj miris nikad ne zaboravlja. Tako čine prave majke. Odriču se sebe već na prvi pogled u lice djeteta držeći ga u naručju. Netko će pitati, zar postoje krive majke? A ne, zaboga. Nisu krive što nisu znale drugačije. Koliko su one dobile, tako su i prenijele i koliko su mogle podnositi toliko su i podnijele.
Svi se mi mijenjamo
Nisu ljudi sobe, pa da čovjek otvori vrata i zaviri unutra. Često i od samih sebe skrivamo istinu zašto smo takvi. Ali, svi se mi mijenjamo kroz vrijeme, netko nabolje, netko nagore. Odnos djeteta i majke mogli bi okarakterizirati, ja za tebe ti za mene, od prvog do posljednjeg daha. Ali život nas uči, dok nas ne nauči. Nekog ikad, nekog nikad. Primila sam majku jednog zaista posebnog dječaka u svoj dom i rekla, pričajte. Umjesto priče postavila mi je pitanje:
- Ima li moj sinčić parapsihološke sposobnosti?
- Po čemu ste to zaključili?, uzvratila sam pitanjem na pitanje.
- Čudan je. Govori mi o svojoj budućnosti, a ima samo devet godina.
- Samo o svojoj ili i o tuđoj?
- Kada ga upitam o tuđoj kaže - ne znam.
Usput mi je objasnila kako je od struke potvrđeno, da on nije zvjezdano dijete. Znači, ni indigo, ni kristalno, ni dijamantno, ni dijete duge, detaljno me upoznala s vrstama te iznimne djece. Ponaša se potpuno isto kao njegovi vršnjaci, upotpunila je objašnjenje.
- Pa, u čemu je onda problem i po čemu ste zaključili da je čudan?
- Govori mi da će između dvadesete i tridesete godine života darovati bubreg, da on ima misiju, da će spasiti mnoge živote svojim riječima, da će biti misionar u Africi… govori mi, da je njegov život jedno veliko putovanje. I uvijek mi to govori kad smo sami i samo meni, kao da me priprema, da ne umrem od tuge ako se to zaista dogodi.
- Jeste li ga upitali odakle to zna?
- Jesam. Iako ne odmah, ali ne iz straha. Pripisala sam to njegovoj bujnoj mašti. No kako u zadnje vrijeme uz ponavljanje Vama ispričanog sadržaja dodaje detalje svoje budućnosti, bojim se za njegovo mentalno zdravlje. Ne znam kako postupiti, ne znam je li istina ono što govori, ima li dar predviđanja ili se ipak razvija neka bolest.
- Ne dušo moja, nema tu bolesti niti će je biti. To što vaš sin ima zove se duhovna inteligencija. On će biti izuzetno sretan čovjek, nisam je pokušala utješiti. Rekla sam joj istinu.
- Zamislite, i on mi je rekao istu rečenicu. Mama, bit ću jako sretan.
Podudarale su se moje i dječakove riječi.
- Hoće li sreća vašeg djeteta i vas usrećiti?, upitala sam majku.
- Naravno da hoće, odgovorila je kao da se čudi mom pitanju. Ali… izgubit ću mog anđela, ipak je to drugi kontinent, nedostajat će mi. Zbunjena sam, pa ne znam je li bolje plakati ili se smijati? I zašto bi baš on takav život morao imati?
- Nekog život stavi u kategoriju, a nekog izvan kategorije, uputila sam je kako bi lakše ubuduće prihvatila ono što je čeka.
Mješavina tuge i sumnje vidjela joj se u očima. Meni je sve bilo jasno, a njoj će tek postati. Dok je istina daleko, dok se ne ostvari, reakcije su na čekanju. Majka se nakon trinaest godina ponovno pojavila u mom domu.
- Moj je anđeo otišao izvršiti misiju, rekla je kao da smo jučer razgovarale.
Čim je rekla 'anđeo', vratila mi je sjećanje.
- Je li sretan?, bilo je sve što sam rekla.
- Jako, jako, nije mi promakao njezin tugaljiv ton.
- U čemu je onda problem?, pogledala sam je značajno u oči.
- Problem sam ja, shvatila je u mojim očima.
MISAO TJEDNA
Tek pokušajem shvaćanja drugog shvatit ćemo sebe.