Noćas je umrla moja duša. Osjećam se kao da me je netko živu zakopao. Slomljena krila ljubavi odložila sam postrani. Užasno sam usamljena. Imam i nemam muža, jer je stalno na službenom putu. Više ga gledam u okviru, nego uživo. Pišem mu pisma svaku noć, osim kad sam dežurna. Pišem kako ga ne bi zaboravila. Bliskost s njim mi klizi kroz prste, sada već obadvije ruke.
Život napola
On je stranac u našoj postelji. Prošlo je devet godina zajedničkog života, života napola. Prsten sam odavno skinula, stavila ga u grimizno crvenu kutijicu. Za mene je to značio rastanak. Ali, srce je solo igrač i ne sluša nikoga. Slobodno vrijeme nekada bih provela hodajući od trgovine do trgovine. Čak sam i kuhala za dvoje, vodila razgovore s fotografijom koju sam umjesto njega objesila na stolicu nasuprot. Nismo imali dijete. Mužev sterilitet zapečatio je to poglavlje. On je našao izlaz u menadžerskim vodama, a možda i u tuđim posteljama. Nisam njuškalo po prirodi, pa me istraživanje njegove vjernosti nije proganjalo. Neka ševi koju hoće i gdje hoće, dok ja za to ne znam. Imamo love do krova, hvalio bi se, a što nam je brak prokišnjavao…tu je bio slijep.
Zlatni kavez
Znala bi mu reći, ljubav ne možeš kupiti, na što bi on samouvjereno odgovorio, kako je sve na prodaju. Fetiš mu je bio cjenkanje, pa sam se pitala cjenka li se on i s našom ljubavlju? Ali, vrijeme uvijek odgovori na pitanje. On jednostavno nije znao voljeti ljude. Egocentrik je ulagao u sebe. Ali, zašto ne pobjegnem iz zlatnog kaveza? Iako sam ponavljala sutra ću, sutra ću… ostajala sam kao da me netko zalijepio silikonom. Odjednom sam shvatila vlastitu licemjernost. Krpa nađe zakrpu, 'jelo' iz naroda ne laže. Oboje se ponašamo jedan prema drugom u rukavicama.
Ne znaš voljeti
Jer, da sam zaista bila toliko usamljena pobjegla bih, a ne bih umirala dan po dan. Čovjek me razmazio, učinio me sultanijom što mi je očito negdje u dubini imponiralo. E, moj sultane ako ikada pročitaš ovo pismo, znat ćeš da si bio u pravu. Kupio si i mene, a kad čovjek sebe proda, da izbjegne priznanje primjeni jeftinu filozofiju. Uključi poeziju u račun života i pod baldahinom se razvlači kao skupa kurva, tražeći od tebe i ovce i novce. Dok ti u Dubaiu lomiš svoju kičmu, ja ostajem zadrto zanovijetalo. Ponudio si mi da preselim k tebi, usvajanje djeteta… umjesto zahvalnosti dobio si odbijenicu. Pobija li to moju teoriju da ti ne znaš voljeti? Ili nisam mogla oprostiti tvoj sterilitet? Bila sam ustvari samodopadna gadura. Zašto sam zaboravila kako su svi zamjenjivi? Srećom, da sam samo u privatnom životu bila toliko posesivna, da sam našla baš tebe, da smo na dvije strane svijeta. Zato i jesmo još uvijek zajedno.
Radim u bolnici kao medicinska sestra na odjelu gastroenterologije. Kada bih se ponovno rodila opet bi izabrala isto zanimanje. Smrt za vratom uvijek je prisutna, pa me takvo saznanje izbavi iz svijeta razmaženosti. Jer, vječni rastanak nije zamisliv dok se ne dogodi. Tek tada nam postaje jasno što znači riječ nikad. U zagrobni život nisam vjerovala. Za mene je ravna crta na monitoru značila doslovni kraj. Reinkarnacija, život poslije života... smatrala sam utješnim priručnikom za neutješne. Možda sam baš zbog te moje tvrdokornosti doživjela iskustvo koje ću pokušati što preciznije opisati.
Ruka je diktirala riječi
Nakon vrlo burnog dežurstva, u kojem su nažalost dva pacijenta preminula, dovezla sam se kući jedva čekajući tuširanje i spavanje. Probudila sam se odmorna i gladna. Bilo je tri popodne. Jako sam voljela cvijeće, pa sam se u vrtu pozabavila njime, pokušavajući na taj način zaboraviti mladića čiji život je bolest pobijedila, dok je bio u najljepšem cvatu. No bez obzira na životnu dob i moju struku, vječni odlazak uvijek na mene djeluje jednako stresno. Smrt me oduvijek ljuti, jer je nepravedna, ali me još više ljuti naša nemoć spram nje. U tom ljutitom raspoloženju uzela sam komad papira, kemijsku olovku, razmišljajući što ću ovog puta napisati svom suprugu. Prislonila sam kemijsku na papir, ali prije nego sam započela rečenicu 'nešto' me uhvatilo za ruku. Htjela sam je istrgnuti, ali bezuspješno. Ruka je diktirala riječi.
- Zovem se Tom. Ja sam tvoj suprug iz prošlog života, pisalo je.
Nevidljivo biće
Poželjela sam odbaciti kemijsku i papir sa stola, ali me 'nevidljiva' ruka čvrsto držala. Nisam vjerovala u duhove, već sam potražila racionalno objašnjenje. No u svakom pokušaj znanstvenog objašnjenja pronašla bih rupu. Rekla sam sebi, baš da vidimo! Nastavila sam ovu, za mene zbunjujuću konverzaciju.
- Odakle se javljaš?, upitala sam 'nevidljivo' biće koje se predstavilo imenom Tom.
- Iz dimenzije koju ti ne možeš vidjeti.
- Ti si vanzemaljac ili duh?, podrugljivo sam upitala.
Sve je to klizilo po papiru bez moje volje.
- Ja sam čovjekoliki duh, a dijeli nas prozirna zavjesa.
- Želiš mi reći kako postoji samo jedna dimenzija, zbunio me.
- Da Mihaela, obratio mi se imenom.
Oblio me mrtvački znoj. On je znao moje ime. Odlučila sam ga testirati. Moram se uvjeriti da ne haluciniram. Upitala sam ga:
- Jesam li ikad išta operirala?
- Jesi. Desno oko. Zahvat vitrektomije uspješno je prošao. U Bernu, odgovorio je. Čvrsti stisak nevidljive ruke onemogućio je moj pad sa stolice.
- Zašto mi se sada javljaš?, smogla sam snage upitati ga. Želiš me uvjeriti da smrt ne postoji?
- Uvjerit ćeš se sama. Pozdravlja te brat Domagoj. Kaže, nisi kriva.
Koliko znamo o životu i smrti?
Briznula sam u plač. Domagoj je doista bio moj brat. Imao je pet godina. Bila sam sedam godina starija od njega i nikad se nisam prestala kriviti za njegovu smrt. Odvela sam ga u poznati nam park. Igrao se loptom, kao svaki prethodni put. No tog kobnog dana, lopta je odletjela na cestu, a Domagoj završio pod kotačima automobila. Od dana kada mi se javio Tom postavljam si isto pitanje. Koliko mi uopće znamo o životu i smrti?
MISAO TJEDNA
Ako je životu sve dopušteno, što je onda dopušteno smrti?