Instinktivno roditelji se trude najbolje što mogu i znaju odgojiti djecu na zdrav način, no s vremena na vrijeme zeznu stvar. I to je sasvim normalno. Problem nastaje kada se pogrešne stvari ponavljaju ili ostaju "status quo".
Psiholozi i obiteljski terapeuti ističu kako je iznenađujuće lako pasti i ostati u lošim navikama, što onda ima dugoročne posljedice na zdravlje djece jer utječe na to kakva će ona postati. Međusoban odnos roditelja, utjecaj sredine u kojoj dijete odrasta i njegov temperament faktori su koji također utječu na formiranje osobe.
Psihički nezdravi odnosi
Psihoterapeutkinja dr. Susan Forward izdvojila je nekoliko psihički nezdravih odnosa roditelja i djece, a kako je navela u svojoj knjizi Otrovni roditelji (Toxic Parents), njihovo prepoznavanje i izbjegavanje može biti prvi korak prema uspostavi zdravog odnosa s djecom.
Oštećen osjećaj samopoštovanja čest je kod onih koje su roditelji kritizirali, šalili se na njihov račun, nametali im krivnju, previše odgovornosti ili ih pretjerano štitili, a upravo sve to znači biti otrovan ili toksičan roditelj. Toksičnost u ovom kontekstu podrazumijeva ponašanja prema djeci koja im mogu naštetiti, direktno ili indirektno, pojašnjava obiteljski terapeut Kingsley Grant.
- Primjerice, ako roditelj viče, urla ili čak psuje, to je siguran znak da je izvan sebe. Ekstremno pokazivanje emocija jedan je od najočitijih znakova toksičnog odnosa s djecom - kaže psihoterapeutkinja April Masini.
Dijete uči i iz takvog ponašanja, ono razumije da smo izvan kontrole, a možda će nas poslušati - iz straha. Vikanjem se, naime, objašnjavaju stručnjaci, djeci ruši samopouzdanje, osjećaju se ranjiva i kriva i ne pružamo im osjećaj zaštićenosti, sigurnosti i povjerenja. To pak mentalno oštećuje dijete, koje kasnije može imati poteškoća s prihvaćanjem emocija i rješavanjem konflikata. Kad ste umorni, zabrinuti, uzrujani, baš tada nemojte pokušavati disciplinirati dijete i tjerati ga da izvršava svoje obaveze.
Pričajte s djetetom o tome što vas je uzrujalo, kakav vam je bio radni dan. Zagrlite dijete i igrajte se s njim - treba mu vaša pažnja i ljubav. To je način, kažu psihoterapeuti, da se i roditelj vrati u ravnotežu, a dijete umiri. Mirno i zadovoljno dijete surađivat će i bez pogovora izvršavati obaveze. Ljutnja je očit znak toksičnog odnosa, no nije samo vikanje ono što bi roditelji trebali izbjegavati. Pretvaranje djece u "rame za plakanje" drugi je znak otrovnog roditeljstva.
Važno je da roditelj u trenutku ljutnje ili razočaranja zastane, razmisli što je to što ga tišti u djetetovu ponašanju i bira riječi kojima će to izraziti.
Vlastite strahove prenose na djecu
- Ne trebate susprezati svoje osjećaje, ali trebate potražiti pomoć (odraslih) u rješavanju problema. Stalno stavljanje djeteta u ovakvu situaciju otežava djeci da u odrasloj dobi razumiju kako su sami kreatori svoje sreće i odgovorni za svoju sreću ili nesreću - naglašava Massini.
Obiteljska terapeutkinja Meredith Silversmith objašnjava i i da roditelji često vlastite strahove prenose na djecu, umjesto da im dopuste da budu individue. Izjave poput "Ne bih podnijela da se tebi nešto dogodi", "To bi me ubilo" ili "Moj život ne bi imao smisla"... stavljaju veliku odgovornost na djetetova leđa i, u želji i potrebi da se slobodno i nesputano ponašaju, osjećaju krivnju i grižnju savjesti što svojim ponašanjem pridonose da roditelj strepi, pati i brine se.
- Djeca pod pritiskom roditeljskih očekivanja i strahova razvijaju osjećaj manje vrijednosti jer misle da njihove potrebe, očekivanja i strahovi nisu važni, budući da roditelji stalno nameću svoje misli i postupanja o tome što je za dijete najbolje - kaže Silversmith.
Trenerica međuljudskih odnosa Elaine Taylor-Klaus upozorava na što bi još roditelji trebali obratiti posebnu pozornost:
- Ako vam dijete kaže "nikad me ne slušaš", zapitajte se čujete li zapravo svoje dijete. Ili, ako se dijete učestalo žali na nešto, zapitajte se odgovarate li adekvatno na njegove potrebe. Što još možete učiniti ako sumnjate da ste toksičan roditelj? Dobar početak je, kako savjetuje dr. Vanessa Lapointe, terapeutkinja i autorica knjige Disciplina bez štete, osvijestiti kakvu vezu graditi s djetetom.
Odvojite vrijeme i igrate se s njim; aktivno ga slušate, opažate djetetove stvarne emocije, razgovarate, ne kritizirate, bezuvjetno prihvaćate dijete, a to znači i prihvaćanje njegovih negativnih emocija, pokazujete mu ljubav...
Nepokazivanje ljubavi i pažnje prema djetetu sljedeći je znak toksičnosti roditelja. Kod djeteta to može dovesti do psihičke dezintegracije i "raspadanja" pri suočavanju sa svakim neuspjehom ili odbijanjem.
- Dijete mora imati zadovoljene emocionalne potrebe za prihvaćanjem i povezanosti s roditeljima, mora imati zdravu samostalnost u skladu s dobi (autonomija), postavljene zdrave granice prema sebi i drugima, čemu ga uče roditelji, te treba imati realistična očekivanja od sebe i drugih - kažu Karen i John Louis, autori programa edukacije Dovoljno dobar roditelj.
Gdje griješimo
Toksični roditelj stalno će kritizirati sve što dijete radi, što može dovesti do nesigurnosti i osjećaja manje vrijednosti kasnije u životu. Psihijatar William Glasser kritiku je definirao kao ubojitu naviku u ponašanju. Olako izgovorene rečenice poput: "Ne radiš to kako treba, pusti mene! Nisi dobra u tome, bavi se nečim drugim. Dobro si to naučila, ali ne znaš se dobro izraziti. Zašto si to učinila, ugledaj se na brata! Može on to, ali neće, ništa mu se ne da..." radije izgovorite: "Vidim da si se potrudio, mislim da još možeš poraditi na tome. Ne dobivaš dobre ocjene, razmislit ćemo što ti otežava učenje. Smatram da ne radiš dovoljno, ali znam da možeš bolje i više, ja ću ti pomoći..." jer će takve rečenice dijete bolje doživjeti.
Važno je da roditelj u trenutku ljutnje ili razočaranja zastane, razmisli što je to što ga tišti u djetetovu ponašanju i bira riječi kojima će to izraziti.
Psihoterapeut Jesper Juul naglašava da kritiziranje nije odgojna strategija jer degradira djecu i ne nudi protumodel ponašanja te rezultira dječjim osvećivanjem roditeljima ili učiteljima nakon što postanu samostalna.
Toksični roditelj često se šali na račun djetetove visine, težine, nespretnosti, što utječe na to da dijete stvara lošu sliku o sebi. Zafrkavanje, sarkazam, ironija, šale odraslih mogu kod djece izazvati čitav spektar emocija i stanja - zbunjenost, posramljenost, sram, bespomoćnost, nesigurnost, strah...