Stručnjaci smatraju da su problemi ponašanja kod male djece više problem zrelosti (ili točnije nezrelosti) nego morala te da se većina tih problema zapravo može vrlo lako riješiti

 SHUTTERSTOCK
Nina Čiča
Nina Čiča
Lažeš, Melita

Tako mala, a laže, pa još i krade... Što napraviti?

22. srpanj 2022.
Ako vaše malo sunce laže i krade, vjerojatno ćete se zabrinuti, ako ne i uspaničiti te se zapitati kako je do toga došlo i hoće li zadržati takve sklonosti kasnije u životu. No, možete odahnuti (zajedno sa mnom) jer stručnjaci kažu da su oba ponašanja kod male djece relativno česta i zapravo puno manje zabrinjavajuća ako ih sagledate iz perspektive djetetova razvojnog puta

Svaki će roditelj, prije ili kasnije, spremniji ili manje spreman na to, dočekati da mu njegovo malo sunce, koje je do tog dana bilo gotovo neugodno iskreno, slaže gledajući ga ravno u oči. S istim onim nevinim izrazom lica s kojim je prije govorilo istinu, sunce će sada ne trepnuvši sočno slagati. I dobro, svi smo mi lagali kao djeca, nastavljamo lagati i kao odrasli iz raznih nama razumljivih i prihvatljivih razloga pa onda, ako se vratimo na ono čemu nas stručnjaci uvijek uče - a to je da mala djeca upijaju i oponašaju sve što mi govorimo i činimo - zaista ne možemo biti previše šokirani kad se to dogodi. Ja barem nisam i nekako sam otpočetka imala to laganje na umu kao nešto protiv čega ću se boriti jer sam sama uvijek imala potrebu lagati svojim roditeljima i nisam željela staviti svoju djecu u situaciju da se osjećaju sigurnije ako mi lažu.


Kazne i pohvale

Nikad ih nisam kažnjavala za nešto loše što su učinili ako bi mi to sami rekli, naprotiv, čak bih ih i pohvalila. A moje kazne ni inače nisu nešto strašno čega bi se oni ne znam kako bojali pa iz tog razloga lagali. U principu trebaju otići na nekoliko minuta (ne više od pet) u svoju sobu, a onda ja dolazim za njima da razgovaramo o onom što je bilo. Štoviše, sad su se toliko navikli na te moje kazne da i ne plaču niti se bune, nego odu u sobu i mirno me pričekaju pa mi počnu iznositi svoje "razloge". Trudila sam se razumjeti njihove razloge i razgovarati s njima o tome, a to radim i dalje jer se i dalje događa da kažem Janu kako ne može pojesti cijelu vrećicu bombona, već da pola spremi za sutra, a on ih smaže sve. Ili se cure potuku pa onda obje tvrde da je ona druga prva udarila i slično. Ali ok, to mi je nekako sve normalno i radimo na tome. Ali krađa?!? E to kao da je neka druga razina i to mi je stvarno bio šok.


Voli "posuđivati"

Naime, jedno od moje troje djece, Lea, voli "posuđivati" stvari. Prvo je krenulo relativno bezbolno jer se radilo o bakinim stvarima, i to od moje mame, da se ne moram sramotiti pred svekrvom. Cure su bile kod nje na igri, baka kao svaka baka ima milijun njima zanimljivih sitnica po kući koje nisu igračke. Ona je tako poželjela uzeti neki ključić koji baki treba pa joj je baka ponudila nešto drugo umjesto toga. Kad su došle doma, zagrlim Leu i osjetim neku kvrgu u gaćicama, zavučem ruku - kad tamo ključić. Baka je umrla od smijeha, ja malo manje, ali mislila sam da je to samo neka epizoda, popričala sam s njom i gotovo. Onda je u gaćicama stigla doma mala porculanska patkica. Pa sam počela pronalaziti neke neobične sitnice u njezinim rukama (ona inače voli držati sitnice u rukama, uzme neku sitnicu i ne ispušta je iz ruke ni dok jede ni dok spava), ali ove mi nisu bile poznate pa sam je pitala: "Lea, što je to?" Pa to sam donijela iz vrtića, kaže ona i na moje upozorenje da ne smije uzimati stvari iz vrtića i nositi ih doma, ona je spremno rekla: "Ali nisam uzela, samo sam posudila, sutra ću vratiti". Nisu to bile neke važne stvari kao lutke, posuđe i slično, već nekakav stari gumb, stari poklopac od tko zna čega... ali njoj je bilo važno. I kako se to nastavilo, počela sam je stalno pretraživati, uspaničila sam se čim bi prišla nekoj klupi sa stvarima u parku i, iskreno, počela sam se već malo brinuti.


Ona je još mala...

Srećom, moji susjedi s također troje djece imaju jednu prekrasnu tetu Božicu - čuvalicu koja kao da je stvorena za rad s djecom i koju ponekad pitam za savjet. I tako sam joj jedan dan prišapnula kako sam primijetila da je Lea počela krasti, a ona me odmah ušutkala i rekla: "Pssst, to se ne smije reći, ona ne krade, ona samo posuđuje stvari. Još je mala, ona ne može krasti i to nikada nemojte pred njom reći. Nemojte je ni špotati ni prigovarati, nego samo pripazite što radi i prije nego što krenete kući, provjerite ima li što kod sebe i, ako ima, zajedno s njom vratite ono što je posudila". I još je dodala neka se ništa ne brinem, da su to samo mala djeca koja još ne shvaćaju jasne granice, da će sve biti u redu. I tako je i bilo. Ja sam se držala savjeta, Lea je bez pogovora, čak s malo sramežljivim smiješkom sve posuđeno uredno vraćala. Moram priznati da su se epizode značajno prorijedile, a i ja sam naučila prepoznati njezin pogled i izraz lica kad u ruci ili negdje drugdje drži nešto što nije njezino. Čak mi se nekad čini da ona čeka da to nađem pa da vratimo, ne znam. U svakom slučaju, otada sam se načitala savjeta i mišljenja stručnjaka o te dvije nezgodne pojave kod male djece i zaista se čini da je to samo dio njihova razvojnog puta. Nije toliko važna činjenica da oni to čine koliko to kako ćemo na to mi odrasli reagirati.

image
SHUTTERSTOCK


Od traženja pažnje do straha od roditeljske ljutnje

Stručnjaci smatraju da su problemi ponašanja kod male djece više problem zrelosti (ili točnije nezrelosti) nego morala te da se većina tih problema zapravo može vrlo lako riješiti. Na primjer, traženje pažnje na razne načine, pa i laganjem, za vrlo malu djecu je normalan oblik reakcije na nedostatak pažnje uvijek prezauzetih odraslih osoba. Kad biste mogli barem u maloj mjeri povećati količinu nepodijeljene pažnje koju poklanjate djetetu, ono više ne bi moralo posezati za neprikladnim načinima da se za nju izbori. No, to je samo jedan primjer. Mala djeca žive u svijetu koji je za njih presložen i u kojem vrlo često bivaju optužena da su napravila neku vrstu štete. Stoga je poricanje štete koju su napravili vjerojatno najuobičajenija i najraširenija laž koju izgovaraju te ujedno laž koja ih najčešće dovodi u probleme. Ako dijete, primjerice, slučajno potrga sestrinu lutku, kad ga suočite s tim, ono će poricati cijeli incident. A vi ćete vjerojatno biti više ljutiti na njega zbog toga što laže nego zbog potrgane lutke. Želite li zaista da vam dijete iskreno prizna kad je učinilo nešto loše, olakšajte mu to, savjetuje dr. Penelope Leach, stručnjakinja za razvojnu psihologiju djece i autorica brojnih knjiga koje se bave tim područjem.

- "Ova lutka je potrgana, pitam se što se dogodilo?" to je rečenica koja će puno lakše navesti dijete da kaže: "Ja sam je potrgao, oprosti" nego ako mu kažete: "Ti si potrgao tu lutku, zar ne, baš si zločest!" S druge strane, ako dijete prizna da je nešto učinilo, bilo samo ili zato što ste to iscijedili iz njega, potrudite se da ga ne zapljusnete izljevima ljutnje i kaznama. Ne možete imati i ovce i novce: ako želite da vam dijete kaže kad učini nešto loše, onda ne možete biti ljutiti na njega kad to učini. Budete li bijesni na njega, bilo bi ludo da vam idući put prizna kad nešto učini, zar ne? - kaže dr. Leach.


Zar zaboravljamo koliko puta sami lažemo u danu?

Roditelji se nekada brinu jer im se čini da njihovo dijete nimalo ne drži do istine. Primjerice, čuju kako prijateljici govori da mama ima novu haljinu, što nije istina, ili da je prethodnu večer bilo bolesno, a nije, ili da ide s roditeljima na sladoled, a ne ide. Dr. Leach pojašnjava da su brojni razlozi za takve netočne priče, ali najvažniji među njima je to što dijete iste takve priče čuje od nas odraslih. Odrasli govore bezbrojne laži, što iz takta, ljubaznosti, želje da ne povrijede nekoga ili da sebi uštede vrijeme. A djeca ih čuju. Nemojte misliti da vas dijete nikada nije čulo kad ste se sa susjedom složili da je užasno vruć dan, a njemu ste pet minuta ranije rekli da je dan predivan. Ili kad ste nekome na telefon rekli da ne možete razgovarati jer imate goste, a gostima ni traga. Dakle, ako ne objasnite djetetu razloge za takve "bijele" laži, ne možete očekivati da razumije zašto ono ne smije preuveličavati ili izmišljati, a vi možete. I vjerojatno ćete o tome morati razgovarati više puta jer u tako maloj dobi teško da će shvatiti otprve kada je to prihvatljivo, a kada nije.

Lažeš, Melita

Ako pak vaše dijete izmišlja toliko priča ili dodaje toliko neistinitih dodataka govoreći o stvarnim događajima da više ne možete razlučiti što je od svega istina, a što nije, vrijeme je za temeljit razgovor o tome zašto je istina važna. Nemojte krenuti smjerom da je "ružno" govoriti laži, već mu radije ispričajte priču o dječaku koji je zvao upomoć jer je vidio vuka. Nakon nekoliko lažnih poziva, kad je vuk stvarno došao i dječak je za stvarno plakao i dozivao upomoć, seljaci nisu reagirali i nisu mu išli pomoći jer su mislili da opet izmišlja. Zatim razgovarajte s djetetom o toj priči i naglasite da je ljudima koji se brinu o njemu jako važno da znaju što je istina, a što nije, da znaju kad mu se zaista nešto važno dogodilo te kada je zaista uplašeno. Neka osjeti da vam je stalo da govori istinu zato što ga volite i zato da mu možete pomoći kad treba i brinuti se o njemu, a ne zato što je "pristojno, lijepo ili dobro" govoriti istinu.


Pravila su tako komplicirana, a oni tako mali

Mnoga mala djeca imaju jednako nejasne pojmove o tome što znači nečije vlasništvo, kao i o tome što znači istina. Unutar obitelji ima mnogo stvari koje pripadaju svima, neke pripadaju samo određenoj osobi, ali se mogu slobodno posuditi, a neke su samo i isključivo nečije vlasništvo i drugi ih ne smiju uzimati. I svijet izvan obitelji za njih je jednako kompliciran. U redu je da ubere u parku cvjetić i odnese ga doma ili da uzme neku lopticu koju je našlo na cesti, ali nije u redu da uzme torbicu s klupe ili loptu od nekog drugog djeteta i odnese ih doma. U redu je da iz vrtića odnese kući sliku koju je nacrtalo, ali nije u redu da odnese komad plastelina. Ljudi slobodno uzimaju letke i reklamne novine u trgovinama, ali ne smiju uzeti kutiju s keksima. Za primjer koliko djeci stvari vlasništva nisu jasne mogu samo navesti smiješnu i preslatku situaciju kad sam prije koju godinu bila s kolicima u parku, cure su bile u pješčaniku, a na sjenilu od kolica na trakici su visjele njihove dude. Kad sam se u jednom trenutku okrenula iz pješčanika prema kolicima, vidjela sam jednu djevojčicu njihove dobi kako mirno stoji pored kolica i duda njihovu dudu. Njoj je trebala duda, nije je imala i to je to. Mislim da bi i moje cure slično postupile. Kad bi osjetile potrebu za dudom, a ne bi je imale, poslužile bi se prvom dudom na koju naiđu.


Kad se stvarnost i mašta miješaju

I izmišljanje priča djecu ponekad dovodi u probleme jer roditelji i to smatraju vrstom laži. No, u ranom djetinjstvu mnoga djeca i dalje brkaju stvarnost i fantaziju te ono što žele da se dogodi s onim što se stvarno događa.

- Čitate li svojoj djeci bajke i pomažete im da uživaju u mitologiji djetinjstva, čarobnim bićima i uzbudljivim avanturama neobičnih likova, kao i u priči o Djedu Mrazu koji nosi darove leteći u kolima, nerazumno je da skačete i optužujete ih za laganje svaki put kad vam priđu s nekom svojom razrađenom i izmišljenom pričom. Naravno da dijete nije srelo Marsovca ili Elsu, vjerojatno čak i ne misli da jest, ono samo uživa u svojoj izmišljenoj priči jednako kao u bilo kojoj bajci koju mu vi pročitate. Stoga uživajte u njegovoj mašti i priči i vi i ne nazivajte je izmišljotinom. To što se ništa od toga što priča nije stvarno dogodilo ne čini njegovu priču laži u moralnom smislu - pojašnjava dr. Leach.


Nije moralni problem

U svakom slučaju, poanta je u tome da nema nikakva smisla praviti moralni problem iz činjenice da malo dijete sakuplja i "posuđuje" stvari koje ga privlače sve dok ne bude sposobno shvatiti cijelu tu složenu mrežu pravila. S druge strane, kaže dr. Leach, ne možete se niti praviti kao da je sve u redu jer čak i kad djeca koja to čine imaju samo tri ili četiri godine, drugi ljudi to mogu nazvati krađom i zbog toga napraviti cirkus. Stoga, da se ne upuštate u objašnjavanja složenih pravila koja tako malo dijete ne može pohvatati i shvatiti, postavite nekoliko jednostavnih pravila kojih će se moći bez problema pridržavati. Na primjer: "Nemoj uzimati ništa ni iz čije kuće bez pitanja", "Uvijek pitaj odraslu osobu pored sebe smiješ li zadržati nešto što si našao", "Ne uzimaj ništa u trgovini, osim ako ti odrasla osoba koja je s tobom ne kaže da smiješ uzeti" i slično. Ja bih ovdje dodala i dobar savjet divne tete Božice - za svaki slučaj, kad odlazite s nekog mjesta, diskretno pregledajte dijete. I ako što nađete, zajedno pristojno vratite. Jer sve je ovo bilo rečeno i u mojem slučaju, ali baš zato je ona važnu stvar sakrila tamo gdje je mislila da je sigurno neću naći.


Ja to stvarno želim

Ili, kako bi moja Lea rekla, "Ali, mama, meni to jako treba". To je, prema mišljenju pedijatrice Laurel Schultz, jedina namjera koja stoji iza čina uzimanja nečeg što im ne pripada.

- Ne volim da netko koristi riječ "krađa" kad su u pitanju mala djeca. Ako dijete uzme igračku drugog djeteta ili u trgovini stavi u džep čokoladicu, morate obratiti pažnju na namjeru. Njihova namjera je "Ja zaista to želim", a djeca nekad mogu biti preplavljena željom za nečim i ne mogu se tome oduprijeti. Za mene to nije krađa, već je posve normalno ponašanje predškolskog djeteta - kaže dr. Schultz. Štoviše, Mary Helen Immordino-Yang, neuroznanstvenica i razvojna psihologinja na Sveučilištu u Kaliforniji, kaže da su i laganje i "posuđivanje" normalni dio kognitivnog razvojnog procesa i zapravo pozitivan znak. Shvaćanje da može lagati i način kako to može učiniti važan je kognitivni korak koji se obično događa u dobi od oko četiri godine. Djetetova sposobnost da razluči što ono zna i što netko drugi zna važno je postignuće u razvoju.

- Naime, kako biste lagali, morate biti sposobni za složeno razmišljanje i imati viši stupanj razumijevanja: ja znam nešto što ova druga osoba ne zna i onda eksperimentirati s tim - pojašnjava Immordino-Yang. I psiholog John Duffy slaže se da su laganje, uzimanje tuđih stvari i drugi oblici neprikladnog ponašanja dio normalnog procesa razvoja djeteta.

- Mene brinu savršena djeca, ona koja nikada ne testiraju granice. Kad mi roditelj kaže da je dijete savršeno i da nema ni jednog neprikladnog ponašanja, ja sam zabrinut. Za mene je to zvono za uzbunu jer je to znak anksioznog djeteta. S druge strane, kad čujem da se događaju male nepodopštine, to je dobar znak. Uzimanje stvari i male, bijele laži način su na koji djeca ispituju granice i uče o svijetu - zaključuje dr. Duffy.

Teme
Linker
29. srpanj 2022 14:11