Marija Pintarić

 FOTOGRAFIJE: MARKO MISCEVIC/CROPIX
Ana Dukić
Ana Dukić
Životna borba

Studentica Marija (22) je s mamom pobjegla od oca nasilnika, prošla je cyberbullying, depresiju i samoozljeđivanje, a sad želi pomoći drugima

08. travanj 2022.
Unatoč svima nedaćama, ona ostaje snažna, a jedna stipendija joj je promijenila život

Za djetetov rast i razvoj primarno okruženje trebala bi biti obitelj, nažalost, nemaju sva djeca tu priliku. Takvo dijete bila je Marija Pintarić (22), danas studentica Hotelijersko turističkog menadžmenta. U dobi od samo četiri godine s majkom je morala pobjeći od kuće, živjela je u domu za zlostavljane žene i djecu, a onda ih je primila njezina teta. Unatoč svima nedaćama, ona ostaje snažna, a jedna stipendija joj je promijenila život.

- Moja prva sjećanja su zapravo traume. Otac mi je bio nasilnik i alkoholičar te je tukao mamu. To je zaista bilo teško fizičko nasilje. Dugo je to trajalo, sve dok jednog dana mama nije nazvala socijalnu radnicu i rekla joj da tako više ne može živjeti. Pokupili smo samo najnužnije i otišli. Oca od tada nisam vidjela, a i ne želim - započinje svoju priču Marija.

Ova mlada djevojka je iz Zasadbrega, malog sela u Međimurju. Ispričala nam je kako su nakon posljednjeg incidenta ona i majka bile smještene u Rovinjsko sunce, dom za zlostavljane žene i djecu, a otac je dobio zabranu prilaska objema.

- U domu smo provele dvije godine, dok nas teta nije primila k sebi - tada smo se preselile u Orehovicu. Ondje sam išla u osnovnu školu, a otkako sam upisala srednju školu živim u Zagrebu - rekla je.

Govori nam kako je po prirodi introvertirana osoba pa su joj selidbe dodatno otežale sklapanje prijateljstava i socijalizaciju.

- Bila sam jako povučena kad smo došli živjeti s tetom. Nisam imala povjerenje ni u koga jer sam praktički preko noći morala ostaviti sve. Došli smo kod ljudi koje ja nisam poznavala, tetu sam možda vidjela jedan put. Ona i tetak su nas velikodušno primili, ali svejedno me je bilo strah. Mislim da sam se tek nakon godinu dana opustila - iskrena je.

image
FOTOGRAFIJE: MARKO MISCEVIC/CROPIX


Izazovi za mentalno zdravlje

Marija nakon osnovne upisuje Ugostiteljsko-turističku srednju školu u Zagrebu. Međutim, život joj tada donosi još jedno ružno iznenađenje.

- Baka mi je umrla kad sam imala 15. Ona je živjela sa mnom, tetom, tetkom i mamom. Njezina smrt me dotukla jer smo bile bliske, koliko god je imala drugačije svjetonazore od mene, slagale smo se jer je bila dobra žena. Nakon toga sam pala u depresiju i počela sam se samoozljeđivati - kazala je.

Prisjeća se kako si je rane zadavala na nogama, a u školi se dogodio još jedan incident koji je dodatno pogoršao njezino mentalno stanje.

- Kolege iz razrede napravili su lažni profil na Instagramu i javljali su mi se s njega. Cilj im je bio „zavesti me”, a onda osramotiti. Saznala sam za to i to je napravilo neki lom u meni. Nisam vidjela izlaz, mentalno sam bila na dnu. Uzela sam škare i potegnula sam dvije crte na zapešću. Upetljala se, naravno, i socijalna služba. Nakon toga sam po nalogu socijalne radnice odlazila na psihoterapiju. To mi je puno pomogla, sad sam dobro, ali ponekad se jave depresivne faze - rekla je.

Dodaje kako je zbog toga tetovirala „Always keep fighting”, izjava je to glumca Jareda Padaleckog koji je pobijedio depresiju, a nju podsjeća da ne odustaje.

- Puno mi pomaže slušanje glazbe, obožavam crtati, gledati serije i filmove. Umjetnost mi zapravo pomažem da se bolje osjećam - navodi.

Isto tako, jedna prijateljica joj je, kaže, puno pomogla da se razvije kao osoba i opusti.

image
FOTOGRAFIJE: MARKO MISCEVIC/CROPIX


Stipendija i planovi za bolji život

Većina učenika u srednjoj školi počinje razmišljati o fakultetu ili zaposlenju, no Marija je imala druge borbe. Nije ni pomišljala na fakultet zbog teške financijske situacije. Međutim, na nagovor socijalne radnice odlučila se prijaviti za stipendiju Korak u život. I dobila ju je. Tada njezin život dobiva novi uzlet.

- Moji imaju male mirovine i ne mogu mi priuštiti neke svakodnevne stvari. Zato je ova stipendija promijenila i uvelike olakšala moj život. Mogla sam platiti školarinu, kupiti laptop kad su počela online predavanja i imam džeparac - govori.

Dodaje kako napokon ne mora razmišljati o svakoj kuni.

- Osoba sam koja gotovo nikad ništa nije dobila, a sad sam dobila stipendiju. Mislim da riječi ne mogu opisati moju sreću - kaže nam.

Nakon što joj se život promijenio na bolje, naša sugovornica je počela kovati nove planove za život.

- Sad sam treća godina, a planiram završiti svih pet. Voljela bih pokrenuti svoj posao, možda otvoriti kafić ili restoran. Ali bih željela biti i profesorica u strukovnoj školi. Meni su neki profesori puno pomogli te bih ja htjela pomoći nekoj drugoj djeci. Mislim da sa svim svojim iskustvima mogu pomoći mnogima - rekla je.

Otkrila je kako je i napravila projekt za Centar za mlade i voljela bi ga jednom realizirati.

image
FOTOGRAFIJE: MARKO MISCEVIC/CROPIX

Cilj joj je promijeniti ljudima oko sebe život na bolje, a za one koji se nalaze u sličnoj situaciji savjetuje:

- Poradite na sebi i potražite pomoć ako vam je potrebna, a onda i „ganjajte” svoje snove. Uvijek postoji način da ih ostvarite - kaže nam Marija.

Za kraj dodaje:

- Željela bih zahvaliti svima koji ulažu u stipendiju Korak u životu na bilo koji način. Bit ću im zahvalna do kraja života jer su zaista promijenili moj život, a sigurna sam i mnoge druge - zaključila je.

Teme
Linker
29. rujan 2022 16:53