SHUTTERSTOCK
preokret

Životna misija često je sasvim jednostavna...

07. studeni 2022.
Biti izvor ljubavi i podrške je ne samo dovoljno, nego i najvažnije od svega. Neka to bude ono po čemu će vas ljudi pamtiti.

Ova moja rubrika u kojoj vam pišem kolumne zove se “Sretan prozorčić”. I zaista, ono što uvijek želim dijeliti sa svijetom su sunčane misli, zanimljive spoznaje, kao i poticaj i podršku za sve što si želite ostvariti.

No ponekad se u svakom životu dogode periodi kada nije lako imati (i dijeliti) sunčane misli. Takav je i ovaj trenutak, jer nas je zauvijek napustio moj tata. Samo sedam mjeseci nakon mame.

Pa ovaj put imam potrebu s papirom i s vama podijeliti neke od misli i osjećaja koji se u ovim danima kovitlaju u mojoj glavi i grudnom košu.


Mjesto podrške

Naime, proljetos kad je mama otišla, osjećala sam gubitak nje i svega što je svima nama značila, ali istovremeno je u meni bio neki tako jasan mir, prvenstveno zato što sam se s njome oprostila s puno ljubavi. A u danima koji su uslijedili, iako je iza mame ostala praznina, u isto vrijeme sam osjećala utješnu prisutnost svega što je ostalo isto. I dalje sam otključavala poznata vrata njihovog stana s objavom „Evo me!“, i dalje su sve poznate stvari u tom stanu bile na istom mjestu, tata i brat su i dalje spavali u svojim krevetima i imali iste dnevne običaje i rituale. I u svaki sunčani dan išli su zajedno u šetnju.

Sav namještaj, sve slike, sve šalice, sve uspomene, sva zajednička energija koja je dugi niz godina utiskivana u taj prostor i dalje je bila tu. Taj je njihov stan kroz mnoge godine bio za sve nas čvrsto mjesto podrške. Mjesto na šesnaestom katu nebodera gdje postoji nepresušna ljubav i gdje ti se uvijek obraduju. A za mene je taj prostor bio i podsjetnik na veliki dio djetinjstva i mladosti - u njemu čak još uvijek postoje neke ladice sa sitnicama iz moje osnovne škole.

Sad kad je i tata otišao, odjednom sam shvatila da sve to što je sačinjavalo njihov život sada više nema nikoga tko bi tu energiju održavao na životu. Njihove stvari i njihov prostor nemaju više one koji su ih činili živima i potrebnima. A ja - kad pogledam svaku tu stvar, kao da u svakoj vidim i osjećam njih.

Brat će sada živjeti s nama. A tko god da u budućnosti bude živio u ovom stanu, unijet će neku svoju energiju, a energija naših roditelja - nestat će. I ostati samo u našim uspomenama. Moram priznati da sam malo odahnula kad nam je mlađi sin jučer predložio:“Hajde da barem kratko vrijeme baš ništa ne diramo. Neka još malo ostane sve kako je i bilo.“


Treba naći snage

Svaki život nosi promjene i preokrete pa znam da, bez obzira koliko moje srce bilo vezano uz one koji su bili tu za mene od rođenja do danas, sada treba naći snage od toga perioda života se oprostiti i započeti novu i drugačiju fazu koliko god je pozitivno moguće. Noseći svu ljubav koju sam dobila svuda sa sobom i šireći ju dalje.

Ovih dana dok primam mnogobrojne izraze sućuti, raduje me pročitati koliko ljudi je iskreno voljelo moje roditelje i koliko su se svi pored njih osjećali obgrljeni dobrotom i dobrodošlicom. Ni mama, ni tata se nikada nisu zapitali „Što je moja životna misija?“, a ipak su tu misiju spontano živjeli - jednostavno dijeleći ljubav i dobrohotnost.

Pa tako, ako se i vi ikad budete vrtjeli u krug s pitanjima o svojoj životnoj svrsi, sjetite se da je ona često vrlo jednostavna. Biti izvor ljubavi i podrške je ne samo dovoljno, nego i najvažnije od svega. Neka to bude ono po čemu će vas ljudi pamtiti.

Teme
Linker
07. studeni 2022 15:34