Što činite u životu kad se nađete u nepoznatoj situaciji?
 Getty Images/iStockphoto
'u divljini'

Želite li uvijek biti na sigurnom putu i što činite kad se izgubite?

19. listopad 2020.
Otkrivajte "divljinu" izvan utabanih puteva, nikada se ne bojte da ćete se izgubiti, kad god se nađete u novom i nepoznatom, potražite ljepotu oko sebe

 

U prethodnoj sam kolumni samoj sebi odlučno obećala da nema više namjeravanja, nego idući vikend svakako idem u planine! No naši prijatelji planinari uvijek idu nedjeljom, a suprug je u nedjelju imao turnir... Nema izgovora, a pogotovo nema odustajanja - pa smo odlučili da nas dvoje odemo sami planinariti u subotu. 

Moja prijateljica Metka objavila je na Facebooku prelijepe fotografije s vrha Japetića i odmah sam dobila poriv da se upravo onamo uspnemo.

I tako - nas dvoje "prekaljenih" planinara uzelo je ruksak s dvije velike boce vode, sunčanim naočalama i mobitelima (sad znam da smo trebali uzeti i majice za presvući) i krenuli smo autom put Samobora, pa do podnožja Japetića i tu parkirali. Prolaznik kojega smo upitali za stazu do vrha, objasnio nam je da samo skrenemo desno i pratimo oznake crveno-bijelih krugova i - "Ne možete se izgubiti." Ne zna on nas.


Trebam li se bojati?

Dan je bio baš lijep - zrak svjež, a sunce se probija kroz krošnje. Mi se zapričali i hodamo uzbrdo uz potok. Tako je bistar da smo popili malo vode iz njega (i pitali se zašto nosimo boce u ruksaku). No, korak po korak, sve smo više preskakivali vodu i ciljali da stanemo na kamenje i drvene dijelove, shvaćajući polako da je staza uz potok zapravo nestala - sad smo se uspinjali doslovno kroz potok. "Izgleda da ovo baš i nije put! Trebali smo negdje prije skrenuti."- zaključio je suprug i odlučili smo se maknuti iz korita potoka

Hodajući kroz šumu pronašli smo žute oznake na drveću, a na nekim mjestima i bijele. Činilo se da označavaju šumske staze, no nakon petnaestak minuta hoda oznaka više nije bilo. Nismo imali ni najmanjeg pojma gdje smo, a mobiteli su nam bili potpuno bez signala. Nedavno mi je prijateljica dala poveznicu na aplikaciju u kojoj su označene sve planinarske staze i sad sam se pitala čemu takva aplikacija uopće služi, ako u šumama često nema signala. Bilo bi najbolje da smo ponijeli najstariji primitivni kompas.

 

Što biste vi učinili da se izgubite? Kako biste se osjećali i što biste poduzimali? Što općenito činite u životu kad se nađete u nepoznatoj situaciji?

Ja sam razmišljala ovako: "Bili se trebala uplašiti ili zabrinuti? Postoji li uopće neka opasnost u ovome?" Osluhnula sam svoje tijelo i ono mi je dalo odgovor: "Ne, sve je u redu, ništa ne brini, samo uživaj!" I tako sam, umjesto da panično pokušavam naći rješenje, uživala u svakom trenutku i svemu lijepome što mi to skretanje s puta donosi. Prvo sam vidjela jednu prekrasnu gljivu - tanke peteljke i velikog žućkastog klobuka. Pa zatim i drugu, treću - male smeđe, okrugle bijele, narančaste u obliku koralja, pa jednu potpuno nevjerojatnu - kao kuglica s ježevim bodljama. Kako je bogata i divna ta priroda! A zatim su se pojavile i ljubičaste ciklame i šafrani - "O Bože, i u jesen ih ima!" - moje srce je poskakivalo.

No i dalje smo tumarali, a šuma se činila nepregledna.

A onda sam se sjetila vikend radionice komunikacije s drvećem i odlučila upitati jedno drvo za put. Zagrlila sam veliko sivo glatko deblo, zatvorila oči i povezala se s drvetom. Pokušala sam osjetiti njegovo duboko snažno korijenje i visoku krošnju sa zelenim lišćem obasjanim suncem. "U kojem smjeru trebamo ići?" poslala sam drvetu pitanje u mislima, čelom naslonjena na njegovu koru. "Samo idite ravno prema gore, tamo ćete naći put."- ubrzo je stigla misao od drveta.

Krenuli smo se uspinjati. Suprug je odmakao malo ispred, a ja sam zastala pod jednim drvetom jer su se njegove grane odjednom počele tresti i lišće opadati, uz zvuk kao da je počela kiša. Zbunjeno sam stala da vidim što se to događa, kad se začuo zvuk poruka koje su dolazile u moj mobitel - bling, bling, bling. Kao da me to drvo zadržalo svojim "neobičnim ponašanjem" da stanem na tom mjestu na kojem je jedino bilo signala.

Sad sam mogla u mobitelu pogledati gdje smo i u kojem smjeru trebamo ići.

I tako smo nakon desetak minuta, idući uzbrdo, izbili na široki put kojim su prolazili još mnogi planinari. Kad smo stigli do vrha Japetića pogled je bio takav da puni i srce i dušu i uživali smo u ručku za drvenim stolom na osunčanoj terasi.


Potražite ljepotu

Gledajući unatrag, puno mi je draže što smo se izgubili i vidjeli ljepote duboke šume, nego da smo cijelo vrijeme hodali po širokom utabanom putu.

Pa eto, ako ima u ovome pouke i paralele sa životom - otkrivajte "divljinu" izvan utabanih puteva, nikada se ne bojte da ćete se izgubiti, kad god se nađete u novom i nepoznatom, potražite ljepotu oko sebe, cijenite iskustvo i nova učenja koja vam pruža, povežite se s prirodom i svojom intuicijom, pratite znakove i - siguran put će se ponovno naći.

Teme
Linker
21. siječanj 2021 13:38