Aki Rahimovski

 FOTOGRAFIJE: BOZO RADIC/CROPIX
TO SU BILE GODINE

Zbogom, dragi Aki! I hvala ti što si nam kreirao dio ljepote naše mladosti

24. siječanj 2022.
Nikada više neće biti koncerta Parnog valjka. Ali utješno je znati da nam sve te pjesme ostaju zauvijek i sve emocije koje je Aki u njih utkao. A u tim pjesmama ostaje utkana i vibracija jednog vremena - kreativnog i slobodnog vremena 80-ih


Pred koji mjesec, nakon jednog predivnog rođendana s puno starih pjesama uz gitare, rekla sam sinu: „Znaš, najljepše vrijeme za biti mlad su definitivno bile osamdesete!“ On se nije složio. „Svakome je njegovo vrijeme mladosti najljepše vrijeme.“- zaključio je. Pa sam razmislila o tome.

I došla do kompromisnog zaključka: da, zaista energija i entuzijazam mladosti svakoj osobi to vrijeme u njenom životu oboji radosnim i (unatrag gledano) sjetnim bojama i osjećajima, ali... Osamdesete su ipak bile najbolje! :)


Gitare su nas okupljale

Povijesno gledano, to su bile godine kada je jedan čvrsti sustav odjednom popustio, a novi čvrsti sustav se još nije bio kreirao - godine međuprostora. I u tim godinama pomalo nedefiniranog međuvremena odjednom kao da su buknuli - kreativnost i sloboda! Sve vrste glazbenih grupa nicale su širom bivše Jugoslavije kao gljive poslije kiše. I sve kao da su se natjecale u inventivnosti i probijanju nevidljivih ograničenja - bilo u neobičnom glazbenom izričaju ili kroz izazovne riječi pjesama. A svi mi mladi smo sve to pratili i znali sve grupe i sve pjesme - od najgrubljih i najčudnijih stihova pa do onih sjetnih i sentimentalnih. I jedva smo čekali sve koncerte - i one male u Studentskom centru i velike u Domu sportova.

Ne znam koliko danas mladi pjevaju uz gitare, ali nas su gitare okupljale. Na stepenicama pred školom, na livadi, na izletu. Svi smo sve pjesme znali napamet - i domaće i strane. I ta nas je zajednička pjesma povezivala snažnije od bilo kakvog razgovora. Uz pjesme i gitaru rađale su se ljubavi, ideje, planovi i akcije. I osjećaj zajedništva. A svaka nas je pjesma uvlačila u svoju vibraciju i svoju životnu priču. Jednako smo se uživljavali u „Soldier of Fortune“ grupe Deep Purple kao i u „Jedina moja“ Divljih jagoda.

Jedna od omiljenih pjesama bila nam je i „Stranica dnevnika“ Parnog valjka, jedan od prvih njihovih velikih hitova. Dok smo ju pjevali zamišljala sam Akija kako po noći na kiši stoji pred vratima te djevojke i pjeva joj svojim ugodnim rašpastim glasom. To je bila pjesma o djevojci koja je bila fotomodel pa mi je i zbog toga bila posebno zanimljiva - i ja sam tada maštala o bavljenju manekenstvom.

Pjevajući tako s prijateljima „Stranicu dnevnika“ uz Rajkovu gitaru, u toploj večeri na stepenicama pred Jedanaestom gimnazijom nisam ni slutila da će mi se san ostvariti, da ću se uz fakultet godinama zaista baviti manekenstvom i da ću nekoliko godina kasnije snimiti i spot upravo s Parnim valjkom. A kad sada pogledam taj spot „Pjesme lagane“ i noćnu scenu u kojoj pada kiša, nevjerojatno mi je u kakvim sve detaljima Svemir tka i isprepliće naše snove u stvarnost.

Otišao nam je Aki. Svima nama. U kratkom druženju dok smo snimali spot doživjela sam ga kao jednostavnu, pristupačnu i toplu osobu. No puno sam ga snažnije godinama i prije i kasnije doživljavala kroz pjesme. Njegov su glas i duša svaki stih znali pretvoriti u snažnu i jasnu ljudsku emociju. Razumljivu, blisku i dojmljivu.

Nikada više neće biti koncerta Parnog valjka. Ali utješno je znati da nam sve te pjesme ostaju zauvijek i sve emocije koje je Aki u njih utkao. A u tim pjesmama ostaje utkana i vibracija jednog vremena - kreativnog i slobodnog vremena osamdesetih.

Zbogom dragi Aki i hvala ti što si nam kreirao dio ljepote naše mladosti!

Teme
Linker
20. svibanj 2022 23:59