Danas vam želim pisati o svjetlu.
Moja prijateljica Iva priča mi kako obožava ukrasne lampce i svjetlice svih vrsta u svojem stanu u ovo doba Božića i neke od njih s velikom radošću ostavlja cijelu godinu da svjetlucaju. Moja prijateljica Marina također ima jednu policu s knjigama uvijek obavijenu tankom trakom sićušnih bijeložutih lampica koje cijelom prostoru daju čaroban i svečan ugođaj.
Ja pak obožavam malene lampice u svim bojama na boru. Svakog prosinca posebno uživam u noćnom miru prije spavanja, kad pogasim sva svjetla i ostavim samo te lampice da se tiho pale i gase. Uvijek me to istovremeno smiruje i raduje, imam osjećaj kao da ulazim u neki međuprostor u kojem je sve moguće, u prostor koji grli sve moje želje, vraća me u djetinjstvo i podsjeća na sve što je dobro. Ti trenuci toplog svjetlucanja u potpunoj tišini (pogotovo kad je vani hladno) za mene su uvijek bili neprocjenjiva hrana za dušu.
Zaboravljene zvijezde
Zašto toliko volimo svjetla? Zašto nam se naš grad čini puno čudesnijim mjestom u dane kad je pun malih lampica? Što nas to toliko vuče k njima i ushićuje?
Ja mislim da ima više razloga. Jedan je jer smo zaboravili na zvijezde. U gradovima ih više gotovo ne možemo ni vidjeti, a rijetko se i sjetimo da su tu i da uvijek svejednako svjetlucaju na tamnom svodu iznad nas. Zvijezde su svečanost na nebu i poziv da uronimo u misterije svemira, da proširimo um, da se povežemo s vječnošću. Ali mi se mjesecima niti ne sjetimo da postoje, kao da smo na njih potpuno zaboravili. Umjesto u zvijezde, gledamo u razne ekrane.
Ali naša duša nije zaboravila. Ona je povezana sa zvijezdama i upravo zato nas preplavi blaženstvo i srce nam poskoči od radosti kad ugledamo svjetlucave lampice. One nas podsjete na zvijezde. Na tajne svemira. Na ljepotu i postojanost nebeskih svjetala. Naša povezanost sa zvijezdama odražava se u povezanosti s malim svjetlicama oko nas.
Drugi važan razlog je što te lampice doslovno 'griju' mrak i noć čine prijateljskom. Kao da daju nadu u moć i snagu svjetla, čak i tako malenog.
A treći, i možda najbitniji razlog je što nas ta svjetla podsjećaju na naše vlastito unutarnje svjetlo. U njima se ogledamo i prepoznajemo.
Moje unutarnje svjetlo
Ovih sam dana puno razmišljala o mnogim stvarima koje mi pritišću grudi, koje mi teško padaju. Činilo mi se kao da sva rješenja koja sam nekada imala i u njih čvrsto vjerovala, sada pomalo gube smisao. Kao da sve čvrste točke i životne postavke koje su do sada bile istinite i djelovale, sada potpuno blijede. Ništa više nije čvrsto i jasno. Postulati kojih smo se držali i koji su imali smisla, sada su pod velikim znakom pitanja.
U mnogim situacijama sada treba nalaziti nove načine kako se prema njima postaviti, stari recepti se više ne uklapaju o ovu novu sliku. I pitala sam se što ustvari sada ima smisla? Nastaviti dalje putem kojim sam išla ili potpuno preokrenuti taj put? Na što usmjeriti fokus? Koliko drugima pokazivati svoje viđenje svijeta, a koliko ih jednostavno pustiti u njihovom?
I onda mi se otkrilo. Tako jednostavno. Najjednostavnije. Postoji jedan jasan i univerzalan odgovor, uvijek istinit: jedino u što mogu uvijek biti sigurna je - moje unutarnje svjetlo. Na to svjetlo trebam usmjeriti svoj fokus, njega se uvijek trebam držati i dopustiti mu da me vodi. Ono jedino istinski donosi rješenja. Najispravniji mogući izbor baš u svakoj situaciji i baš u svakom vremenu je njegovati to svjetlo, osnaživati ga i dijeliti s drugima. Što više biti to svjetlo.
I sada znam – kad god se pogubim u dvojbama, samo ću se vratiti tom jednostavnom odgovoru.
A i vi - kad budete ovih dana prolazili svjetlucavim ulicama, osjetite kako te male lampice bude vaše unutanje svjetlo. Dopustite im neka ga snažno razbude!
Sanjine radionice i savjetovanja možete pronaći OVDJE.