SHUTTERSTOCK
zapitajte se

Vodi li vas kroz život više um ili unutarnji osjećaj?

05. rujan 2022.
Svakodnevno osluškujte što vam vaše srce šapuće

U jednoj nedavnoj kolumni postavila sam vam pitanje: "Koga slušate, sebe ili druge?", a danas vas želim pitati još jedno važno pitanje: "Kad slušate sebe, koji točno dio sebe na kraju poslušate?"

Naime, u svakome od nas tijekom svakog dana nadmeću se različiti glasovi i porivi. „Hoću li napraviti ovo ili radije ono? Kojim putem je najbolje da idem? Što ću napraviti prvo? Što je sad bitnije? Hoću li zadovoljiti ono što u tom trenutku moram ili ono što želim?“

Ti su glasovi i te male borbe za sve nas toliko uobičajeni da na njih uglavnom ni ne obraćamo pažnju.

Najčešće su unutarnje prepirke između uma i srca, između razuma i emocija, između glave i tijela. Jer oni često imaju suprotne stavove. Pa koga vi obično poslušate? I činite li to svjesno?

Moje je iskustvo da slušanje prvenstveno uma kreira predvidljivost, osjećaj sigurnosti i, pa recimo to tako - pomalo ustajali život. Život u kojem nedostaje ushita!

S druge strane, slušanje prvenstveno tijela/srca/osjećaja kreira nepredvidljiv život, pun iznenađenja i uzbuđenja.

Ispričat ću vam jedan svoj nedavni unutarnji dijalog.


Savršen trenutak

Nakon što sam odvezla tatu i brata natrag s mora u Zagreb, suprug i ja smo se vratili u Lukovo da još sve pospremimo i zatvorimo kuću. No, kad je došlo vrijeme za povratak, kako smo bili svatko sa svojim autom, ja sam neplanirano odlučila još dan i pol ostati sama na moru. Spontano sam poslušala svoje tijelo/srce/osjećaj. Imala sam potrebu upiti sama tu neobičnu tišinu i mir koji se kreira na samom kraju kolovoza, kad je većina godišnjih odmora već završila, a sunce još uvijek toplo sija. I htjela sam samoj sebi dati vrijeme za neke male stvari koje me raduju, a nisam ih stigla napraviti ovog ljeta.

Pa sam se to popodne penjala po poluotoku Malti i pronašla skrivenu plažicu, drugi dan se okupala rano ujutro uživajući u praznoj plaži i posebnom svjetlu, kreirala si ručak u sjeni pod drvetom...

Nakon još jednog popodnevnog plivanja, kad se sunce na plaži već počelo polako spuštati, bilo je vrijeme da se pakiram i krenem za Zagreb. Pa sam omotala ručnik oko svog mokrog kupaćeg kostima i zaputila se kući.

A onda sam začula glasić iz svog srca:“Hej, a daska? Cijelo ljeto želiš iznajmiti SUP dasku i veslati po zaljevu, možda bi to mogla baš sada?“

Um se odmah pobunio:“Nemaš sad više vremena za to, vrijeme je da kreneš, bolje je da ne voziš po mraku!“

Srce je i dalje navijalo za dasku: „Ali vidi kako je more mirno i glatko! I nije više vruće. Ovo je savršen trenutak!“

Um je potegao svoje argumente:“Tko zna ima li slobodnih dasaka i je li dečko koji ih iznajmljuje uopće tamo. Osim toga, bilo bi ti zabavnije da to napraviš drugi put, da ideš zajedno s nekim.“

Hodajući tako stazom uz plažu, u sebi sem se klackala između srca i uma, čas je prevagivalo jedno, a čas drugo. Moje iskustvo je da se um uvijek čvrsto drži svoje logike i argumenata, da ne popušta lako i da je ustvari pomalo lijen - uvijek bi izabrao nešto što je jednostavnije i što mu je poznato. Pa srce, ako ga želi pridobiti na svoju stranu, mora biti strpljivo i lukavo.

Srce je izjavilo:“Ma ne moraš se ići voziti na dasci, samo otiđi vidjeti je li ih uopće ima i kakve su, da znaš za drugi put.“

Um se tada umirio i pristao na takav dogovor - „Aha, samo pogledati - to može.“


Cijelo tijelo bilo mi je ispunjeno osjećajem ushita

No kad sam stigla tamo, nije više bilo zaustavljanja - uskoro sam stajala na dasci, veslajući s tako ogromnim užitkom po tom čudesnom moru, da se to ne da opisati. Prošla sam cijeli zaljev, upijajući svaki trenutak. Boja mora mijenjala se od tirkizne do tamnoplave, a bilo je tako prozirno da sam vidjela svaki kamen na morskom dnu, pijesak, trpove, ježince i ribice. Površina mora ljeskala se na suncu, bila je glatka poput ulja i tako topla da sam u jednom trenutku zastala, sjela na dasku i doslovno pogladila more. Cijelo tijelo bilo mi je ispunjeno osjećajem ushita i potrebe da zagrlim to more i te bijele oblake na plavom nebu i svaki kamen na obali. Sama srž mojeg bića beskrajno je uživala u tom svekolikom povezivanju s prirodom oko sebe.

U Zagreb sam se vratila ispunjena neizmjernim zadovoljstvom, s osjećajem da sam namirila neku svoju najdublju potrebu.

Jer srce /tijelo zna najbolje što nam je potrebno. Samo je važno te dijaloge osluškivati. I dopustiti si malene, naoko bezazlene korake u smjeru onoga kamo vas srce vuče, tako malene da se um neće pobuniti. A ti će vas koraci onda s lakoćom ponijeti dalje...

Jer ushit je jedan od najvažnijih začina života! A kad su vaše male čežnje namirene, tada ste dobri prema sebi i svijetu i s lakoćom rješavate sve izazove koji vam se nađu na putu.

Svakodnevno osluškujte što vam vaše srce šapuće!


Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete pronaći OVDJE.

Teme
Linker
01. listopad 2022 12:14