Mi ljudska bića smo u velikom dijelu bića navike pa bismo tako podsvjesno svi voljeli da se mnoge stvari u našim životima nikada ne mijenjaju. Naš dom, obitelj, posao - sve nam to daje osjećaj sigurnosti kada je predvidivo i onakvo na kakvo smo navikli.
No ipak, u dubini prirode svega što u svijetu postoji je promjena, sve se mijenja, htjeli mi to ili ne, bili mi na to spremni ili ne. Čak i kad ne činimo ništa, stvari se svejedno mijenjaju - ako ne činite ništa u domu, stvorit će se prašina, pauci će isplesti svoje mreže, boja na drvenoj ogradi će izblijediti... Promjena se neprestano odvija ovako ili onako.
Male i velike promjene su dio baš svakog života i ponekad se dogode bez naše želje. Kad se to desi, koliko god nam teško bilo, ništa dobrog nam neće donijeti ako se toj promjeni odupiremo i žudimo da su stvari po starom, ako je nemoguće da to budu. Mudro je, ako ikako možemo, prihvatiti promjenu kao skretanje na malo drugačiji životni put i potruditi se tom novom putu što je moguće bolje prilagoditi.
Nova konstrukcija
Nedavni odlazak moje mame unio je veliku promjenu u naše živote. Mama, tata i brat (koji ima mentalnu retardaciju) bili su uhodan tim koji je desetljećima funkcionirao na isti način - roditelji su brinuli jedan o drugome i o bratu i uvijek bili radosni kad god bi netko od nas ostalih došao k njima i pomogao im u čemu je trebalo. Sada je taj lijepi stari tronožac na kojeg smo svi navikli ostao bez jedne noge. Sada treba osmisliti neku sasvim drugačiju sliku. Neku novu konstrukciju.
I to ne ide preko noći. Novi put se treba kreirati na način kako je najbolje za sve nas. U prvim danima nakon maminog sprovoda tati je bilo jako loše pa sam cijeli tjedan spavala kod njih i zajedno s djecom i suprugom se brinula o njima dvojici. Sada je, korak po korak, svaki dan sve lakše - uhodavamo nove sustave, tata se polako vraća u funkcionalnost i u volju za životom. Za uskršnje praznike svi smo se skupili kod njih za stolom i unijeli im još dobre energije.
Promjena se dogodila, mama je sada prisutna s nama iz neke druge stvarnosti, a svi mi zajednički trebamo sebi kreirati novu stvarnost koliko je god dobro moguće. Ja stalno imam osjećaj da nam i mama u tome pomaže. I isto tako pokušavam naći neke pozitivne stvari u toj promjeni (kao što ih nastojim naći u svemu). Pomažem bratu da bude samostalniji, imam trenutke razgovora s tatom nasamo koji su prije bili jako rijetki, uvodim njima dvojci neke nove (zdravije) prehrambene navike.
I nalazim radost u utjehu u jednoj promjeni koja se zove proljeće. Neobično je kako nam nešto što je tako puno transformacije, ustvari može dati osjećaj sigurnosti i osnaživanja - za proljeće uvijek znamo da dolazi i da na njega možemo računati. Pa se tako ja sada radujem svojoj ruži u vrtu koja samo što nije procvjetala, voćkama u kvartu za koje znam kada koja dobiva najljepše boje, ptičicama koje su savile gnijezdo u našoj zelenoj ogradi.
U promjeni koju nisam željela, snagu i energiju daju mi prelijepe promjene kojima nas u proljeće obasipa priroda. Podsjećajući nas da je snaga života nepobjediva i da iza svake zime baš uvijek dođe proljeće.
Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete naći OVDJE.