Vozim se u avionu, udobno sam se smjestila i nagnula prema prozoru, prislonivši čelo na staklo. Već smo se visoko uzdigli, pa promatram pejzaž daleko dolje i razmišljam o tome kako smo mi ljudi vrlo čudna bića...
Sjećam se svog prvog leta avionom. Imala sam 13 godina i taj let je predstavljao veliko uzbuđenje za mene. Mjesecima unaprijed sam ga iščekivala i veselila što ću doživjeti nešto tako izuzetno. Kad smo se smjestili u avionu i poletjeli, upijala sam svaki trenutak tog čarobnog putovanja. Beskrajno sam se oduševljavala svakim slijedećim prizorom: kućicama koje su postajale sve manje, zelenim tepisima koji su predstavljali šume, obrađenim poljima koja su nalikovala na patchwork prekrivač, cestama po kojima su se kretale male buhice-automobili, jezerima koja su se ljeskala i zatim vrhuncu ushićenja: ulasku među oblake! A kakav je tek bio osjećaj kad smo se izdigli iznad oblaka pa sam po prvi puta odozgo promatrala tu savršenu gustu bijelu masu, poput najnježnije paperjaste vate. Sjećam se da sam se osjećala kao u nekoj nevjerojatnoj bajci. Te jeseni sam let avionom odabrala kao temu svoje školske zadaćnice.
Gdje je nestalo oduševljenje?
A danas... sjedam na svoje mjesto, spuštam plastičnu roleticu preko prozora i odabirem film koji ću gledati... osjećam se kao da sam u autobusu i poanta je samo stići na odredište. Ni traga fascinaciji tom nevjerojatnom činjenicom da sam upravo kilometrima iznad zemlje, da letim poput ptice, da klizim iznad oblaka kroz nebesko plavetnilo... Kako je moguće da nešto toliko nevjerojatno i posebno (jer let avionom to doista jest) postane tako obično? Sve me ovo potaklo na razmišljanje kako smo mi stvarno nevjerojatna bića - kako i najfascinantnije stvari lako počnemo uzimati zdravo za gotovo.
Ova tema me kopka i slijedeći dan.
U prelijepoj velikoj kupaonici hotela, perem ruke nad umivaonikom. I odjednom ga gledam u sasvim novom svjetlu: kakva je to zapravo čarolija! Otvorim jednu stranu pipe i poteče divna hladna voda, otvorim drugu i poteče vruća, uvijek spremna ako je zatrebam... wow!
Ali, nije to sve!
Pa onda sapun - nije li i on jedno divno čudo - netko se potrudio da ga izradi, namiriše i zapakira za mene... ja ga samo uzmem i upotrijebim.
A tek ogledalo - potpuno ravno i uglačano - reflektira stvarnost na apsolutno savršen način, zbilja je vrijedno divljenja! I tako nastavljam... čuditi se, diviti i uživati.
Odlučujem ostatak dana provesti u novom načinu promatranja svijeta - otkrivajući skrivenu čarobnost na svakom koraku.
Ovo sve može zvučati smiješno, ali probajte se i sami poigrati ovako kao ja.
Zaista je šteta
Čarolija je posvuda, toliko divnih stvari na kojima svaki dan možemo biti jako jako zahvalni, a mi ih uzimamo zdravo za gotovo... Niti ih ne primjećujemo! I to je prava šteta.
Dajući im pažnju i poštovanje koje zaslužuju, na jednostavan način se možemo ponovo osjećati kao djeca, pri tom se sjajno zabaviti i obogatiti svoj dan. Uživati na način koji nam je nekoć bio toliko prirodan, a vremenom smo ga posve zaboravili. Pokušajte ponovno, nije nimalo teško!
Zapitajte se:
- Nije li pravo čudo što nam je tako lijepo toplo u našim kućama i stanovima dok vani puše i hladno je?
- Nije li pravo čudo što samo okreneš mali prekidač i toplina skuha tvoje jelo?
- Nije li pravo čudo što se netko potrudio da napravi svu tu odjeću i cipele, koje su nam takve gotove i spremne na raspolaganju da ih kupimo?
- Nije li pravo čudo što postoje sva ta prijevozna sredstva pa možeš samo sjesti u autobus i za nekoliko sati se stvoriti u, primjerice, Beču?
- Nije li pravo čudo što tvoja prijateljica može živjeti na drugom kraju planete, a svejedno možete razgovarati...
Baš je divno otkrivati ta nova/stara čuda!