Razmišljam nešto o svima nama kao ljudskoj rasi. Pogotovo od kad sam nedavno pogledala jedan video s upečatljivom rečenicom: "Kad bi sutra ljudski rod nestao s planete, nikakva se ravnoteža ne bi narušila, ne bi se pojavio baš nikakav nedostatak u krugu života na planeti. Dapače, ta ravnoteža bi se vratila. Ljudi su za planetu samo uništavajući faktor."
Htjeli-ne htjeli, moramo priznati da je to zaista istina. A ipak...
Oduvijek me pomalo ljutilo kad bih čula izjave poput "to je u ljudskoj prirodi" za mnoge negativne aspekte koji se događaju. Primjerice, uvijek sam se pitala zašto sve dnevne novine u 90 posto sadržaja izvještavaju samo o ružnim događajima. "To ljudi vole čitati, takve stvari ih zanimaju, to je u ljudskoj prirodi." - uvijek sam dobivala odgovor. Koji me nikako nije zadovoljavao. Jer duboko vjerujem da je čitanje o svemu ružnom samo navika. Nametnuta navika. Da nije, onda ne bismo svi međusobno dijelili tople videe o životinjama koje se grle i zabavne vesele sadržaje, kao i mudre izreke o životu. To je ono što istinski volimo gledati.
Pa zatim izjave: "Ljudi su sebični, misle samo na svoje interese, nije ih briga za druge ni za planetu, to je u ljudskoj prirodi.", "Uvijek će biti ratova, ljudi vole ratovati, to je u njihovoj prirodi".
Da, sve je to istina. Ali za vrlo mali broj ljudi! Koji na žalost vole biti u političkim vrhovima (i slati druge u ratove).
Želimo biti sretni
Većina ljudskog roda (u svakom slučaju gotovo svi koje ja znam), žele prvenstveno biti sretni, ostvariti se, izraziti, imati sretno partnerstvo ili obitelj, žele stvarati (ne razarati) i ono najvažnije, žele - davati! To je u njihovoj prirodi.
Jučer smo imali krstitke i poslije sam u našoj kući promatrala četvero male dječice - kako je šestogodišnjakinja pomno i s puno ljubavi pazila na osmomjesečnu bebu, iskrenu radost druge malene koja je tek prohodala, dječaka koji je trčkarao pun života i svima objašnjavao neke svoje priče. Dobrota je bila ugrađena u srcima i zrcalila se u očima sve te djece, ali i njihovih roditelja. Dobrota se stalno iznova kreirala i dijelila, jer jedni s drugima neprestano dijele ljubav. Dobrota se kreira uz pomoć ljubavi.
Vjerujem da je dobrota u dubini i u osnovi baš svakog ljudskog bića. I da sve nas ona zanima puno više od svih ružnoća ovoga svijeta. Da nas istinski zanima.
Pa da se vratim na onu rečenicu s početka teksta. Jesu li ljudi samo uništavajući dodatak na našoj lijepoj planeti? Ako su to i postali, može li se situacija promijeniti? Ako već imamo umne i fizičke sposobnosti koje nam daju moć upravljanja drugim vrstama i prirodom, nije li došlo vrijeme da to počnemo činiti na sveopće dobro, na sveopću korist? Da postanemo brižni baštovani koji vole i unaprjeđuju svoj vrt?
Moje je uvjerenje da se sve može preokrenuti ako se počnemo sve više i više usmjeravati na iskonski osjećaj dobrote koji je u dubini svakoga od nas, ako počnemo na glas vrednovati tu dobrotu, o njoj izvještavati, nju poticati, nju dijeliti i uvećavati. Jer dobrota se širi s lakoćom - ako vam netko nešto od srca pokloni, odmah ćete i vi osjetiti poriv za poklanjanjem, kad dobijemo zagrljaj, želimo zagrliti još nekoga.
Podsjetite se što češće da je upravo dobrota ono „što je u ljudskoj prirodi“. Što više budete vjerovali u to da je primarna ljudska kvaliteta dobrota, to ćete više dobrote susretati i prepoznavati, a onda i kreirati. Vrijeme je za snažno buđenje dobrote!
Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete pronaći OVDJE.