Nedjeljom moj suprug uvijek kupi novine i, ako je lijep dan, čitamo ih u vrtu. Ova je nedjelja zapravo bila sjajna - tako sunčana i topla i nekako posebno mirna (na malom autodromu na kraju naše ulice nije bilo natjecanja auta-modela, a susjed, za divno čudo, nije pilio drva). Samo su se čule ptice i svako malo jedno "tup" kad bi neka od krušaka pala s drveta u travu.
I tako sam ja listala prilog dnevnih novina i zastala na slici koja je prikazivala soparnik - jedno od rijetkih zaista autohtonih i originalnih hrvatskih narodnih jela koje je u posljednje vrijeme postalo popularno. Kad sam prošle godine imala radionicu u Splitu, otkrila sam čak da prodaju (odličan) soparnik u jednoj pekari.
Val žalosti
Gledala sam tu sliku soparnika i čitala o kraju pored Cetine u kojem ga pripremaju... i osjetila val žalosti za nečim što sam propustila... Podsjetio me to na situaciju od prije nekoliko godina, kad nas je jedan prijatelj, koji je rođen upravo u tom kraju, pozvao da ga tamo posjetimo. Zvao je društvo od dvanaestak ljudi.
Pričao nam je o prekrasnoj Cetini po kojoj se može voziti čamcima, o netaknutoj prirodi, o svojoj majci koja radi najbolji soparnik na svijetu...
Ja obožavam izlete. I prirodu. I rijeke. I autohtonu domaću hranu. I autohtone domaće ljude. Veselila sam se tom izletu kao malo dijete.
No nažalost, u tjednu prije dogovorenog vikenda, jedan par koji je trebao ići se razbolio. Zatim je drugima iskrsnula poslovna obaveza pa ni treći odjednom nisu mogli... Uglavnom, ostalo je samo nas četvero koji nismo bili spriječeni. I umjesto da barem mi odemo, iz nekog smo (glupog) razloga zaključili da je bolje da izlet odgodimo i neki drugi puta odemo svi.
Svako malo se podsjetite
Ali, kako to često biva, svaka je prilika u životu jedinstvena. Nijedna se ne ponavlja! Pa se tako taj "drugi put" nikada nije dogodio. I ja nisam zaronila ruke u bistru vodu Cetine, ni upoznala majku našeg prijatelja, niti kušala njezin soparnik. Jer ta je žena godinu nakon toga nenadano preminula.
Voljela bih da sam je imala priliku upoznati. Voljela bih da nismo odustali.
Važno je na to se podsjećati - da se svaka prilika pruža jednom i da je na nama da je prigrlimo.
Ja inače ne volim odustajati. U mnogim situacijama kad se neki plan "zakomplicira", uvijek vjerujem da će sve dobro ispasti i guram dalje prema cilju. I baš nikada, nikada mi nije bilo žao kad sam odbila odustati.
U svakome od nas postoji jedan avanturistički i hrabri dio koji uvijek želi naprijed - otkrivati, istraživati, kretati u akciju. Ali postoji i sasvim suprotan dio - onaj koji kaže: "drugi put ću" i umjesto akcije, ostane kod kuće, obavljajući dužnosti u "poznatom i sigurnom".
Ne znam kako je s vama, ali ja se uvijek kajem kad poslušam ovog drugog. A kad poslušam prvog, poslije si čestitam.
Dogodilo se i meni
Evo, baš sam se sad sjetila dvije takve situacije. Prva je kad su me prošlog ljeta prijateljice zvale na zajednički vikend na more, a ja sam imala toliko posla da je prevagnulo "ostajem doma". One su se toliko sjajno provele da to do danas prepričavaju, a ja se svaki put ljutim na sebe što sam napravila taj atipičan korak i dopustila si da prevagne "odustajač".
A druga se zbivala prošle jeseni, kad se činilo da bi bilo najbolje odustati od već uplaćene radionice Sonie Choquette u Chicagu, zbog posla "preko glave" i brige o bolesnim roditeljima. No sve sam uspjela nekako reorganizirati i ipak otišla. I bilo mi je toliko prekrasno da sam napunila baterije za sljedećih nekoliko mjeseci!
I zato, kad god "važete" hoće li prevladati vaš unutarnji "avanturista" ili "odustajač", sjetite se sljedećeg:
- Svaka se prilika u životu pruža samo jednom (bit će sličnih, ali ne i istih).
- Ako odaberete staro i poznato, tih dana se u budućnosti nećete ni sjećati, utopit će se u mnoštvu sličnih dana, a ako odaberete nešto novo i uzbudljivo, toga ćete se sjećati zauvijek!
- Uvijek postoji način da presložite probleme i obaveze, tako da možete ići.
- Ne čekajte da vam netko pravi društvo, ako je to jedini način - krenite sami!