Ovih dana kad su brojke vezane uz Covid-19 svakodnevno prva i najvažnija vijest u medijima, vrlo lako nas to može povući da otplutamo u strah i pesimizam.
I zato vam danas želim pisati o moći vašeg srca za ostvarivanje želja, koja je još uvijek tu, bez obzira na sve i o svijetu nevidljivih pomagača koji je i dalje netaknut i spreman da vas podrži i pomogne. Zapravo, meni je stvarnost u kojoj smo stalno okruženi anđelima puno stvarnija i realnija od stvarnosti u kojoj bismo se trebali bojati.
Kad živite na način u kojem vjerujete da Svemir čuje i uvažava žudnje vašeg srca i da imate uvijek uza se cijeli tim nevidljivih pomagača - lakše je, ljepše je, bolje je. Puno primjera dobrobiti ovakvog načina življenja opisala sam u knjizi "Život u Čarobnom toku", a danas ću vam ispričati nekoliko crtica ovog ljeta.
Isključiti se i resetirati
Tijekom godine i u srpnju zaista sam puno radila. Kreirali smo online radionice i trebalo je savladati sve korake tog procesa. U pojedinim trenucima zamišljala sam kako ću u kolovozu kad otiđem na odmor pronaći dane u kojima neću raditi baš ništa. Ono - ništa, ništa. Zrakoprazno opuštanje uz more u kojem samo odmaraš, isprazniš misli i čitaš knjige. Nasušno mi je to trebalo. Zaželjela sam se potpuno opustiti, isključiti, resetirati...
Plan je bio da u kolovozu budem svakih nekoliko dana kod roditelja u Lukovu gdje ljetuju, da im pomognem oko nabavke (jer nema dućana), a da se u ostale dane suprug i ja družimo s prijateljima u drugim mjestima na obali. I naravno, da sa mnom svuda ide i moj laptop.
"Hm, hm,..."- vjerujem da je rekao Svemir na taj moj plan - "...teško da će ti se želja o potpunom opuštanju na taj način ostvariti!" Pa mi je odlučio poslati nešto bolje. Iznebuha - od danas do sutra. Dan prije odlaska na godišnji odmor prijatelji su nas odjednom pozvali da budemo gosti na njihovom brodu, dok ga premještaju (plove) iz luke u kojoj je kupljen do Jadranskog mora. 11 dana. Moja prva reakcija bila je "Čekaj, kako, ali ja moram...", a onda smo ipak zajednički našli način da naši sinovi odnesu svojima baki i djedu što im bude trebalo i otisnuli se na put.
I tako sam se uskoro našla u danima u kojima mi je jedini zadatak bio - opuštanje! Povremeno smo izlazili na kopno i uživala sam u upijanju energije francuskih i talijanskih gradova uz more, ali mnogi dani bili su "odvojeni od svijeta" - kao orkestrirani da mi ne dopuste niti da radim, niti da pregledavam web ili društvene mreže (često po čitav dan nije uopće bilo interneta, pa čak ni signala na mobitelu), niti da me istraživački duh vuče u "njuškanje" i fotografiranje. Bila je tu samo paluba broda, pogled na sivo-plavu pučinu, bez ijednog otoka, s tirkiznim nebom bez oblaka, cijeli dan oko mene samo more koje se pruža na sve strane dokle pogled seže, samo sunce i ležaljka i čitanje knjiga.
Svemir me prisilio da se odmorim
Pronalazila sam kutke na brodu koji su bili udobni i u hladovini i uz lagani vjetrić i šuštanje valova koji su ritmično udarali o pramac samo sam opuštala mišić po mišić i otpuštala vijugu po vijugu. Ti su dani bili točno onakvi za kakvima sam čeznula, a sama si ih nisam znala organizirati - da je ljeto bilo po mom planu, sigurna sam da bih svaki dan na neki način "zujala" i da ne bih odoljela zovu laptopa - da ipak malo radim. A ovako - Svemir me prisilio da se istinski odmorim. A čitala sam i predivnu knjigu Laure Lynne Jackson "Znakovi".
No ipak, stalno me kopkalo kako će se roditelji snaći toliko dana bez mene. Zamolila sam svoje anđele da mi nekako daju znak da je sve u redu, da sam donijela ispravnu odluku. Jedan od znakova koje mi moji anđeli inače ostavljaju su bijela pera. Ponukana knjigom, zamolila sam i za još jedan vrlo određen znak - zaželjela sam da vidimo delfine.
Grad je budio sjećanja
Pristali smo u Napulj - grad u kojem sam kao dijete bila s roditeljima i bratom. Bili smo na tom putu u potrazi za njegovim liječenjem. Imala sam tada 9 godina. Grad je budio sjećanja...
Dok su ostali sjedili ispijajući kavu pred tipičnim talijanskim cafe barom, odlučila sam brziski zaviriti u okolne ulice, da pronađem neki suvenir s oznakom Napulja za roditelje - za zajedničke uspomene. Odmah iza ugla pronašla sam suvenire, a zatim ugledala i zanimljiv dućan: ljetne haljine na posebnom sniženju - sve su bile po 5 ili 8 eura. "Kakve lijepe haljine" - pomislila sam i utrčala u trgovinu. Probala sam jednu i stajala mi je kao salivena, kao da je krojena po meni. Pa sam je kupila u plavoj i bijeloj varijanti i brzo se vratila do onog kafića, jer je društvo već ustajalo od stola.
Tek kad smo se vratili na brod pogledala sam pobliže uzorak na haljinama - na svakoj je bilo stotinu pera! Anđeli nisu mogli biti glasniji!
Divni nevidljivi pomagači
A idućeg dana, dok sam ležala u svojem omiljenom kutku na palubi i u knjizi čitala poglavlje o manifestiranju, kapetan broda je odjednom izjurio iz svoje kabine veselo uzvikujući: "Delfini, delfini!"
Skočila sam, potrčala prema ogradi i ugledala ih - nekoliko delfina je u lukovima iskakalo iz morskog plavetnila, kao da pokazuju koliko se raduju životu i kao da mi se osmjehuju. Hop, hop, pa još i još. Osjetila sam takvu navalu sreće i zahvalnosti da sam počela plakati. "Hvala, hvala, hvala!"- ponavljala sam u sebi - "Hvala vam svima, moji divni nevidljivi pomagači što ste stalno uz mene!"
Da, naši pomagači su zaista tu uz nas, Svemir nas čuje i samo je važno da i mi budemo otvoreni prema toj dimenziji koliko god možemo i da vjerujemo da, bez obzira na sve "realnosti" oko nas, čudesno i dalje postoji. I da je za svakog moguće.