Svi mi zajedno imamo moć promijeniti svijet
 FOTOGRAFIJE: AGROBACTER GETTY IMAGES/ISTOCKPHOTO
kad se male ruke slože

Protekli dani su nam pokazali zube, ali i ogromnu moć srca!

04. siječanj 2021.
Ovaj je potres bio grub i nemilosrdan, ali prenio nam je i neke važne poruke

Nevjerojatno je koliko se toga može dogoditi samo u jednom tjednu.

Kad sam prošle nedjelje pisala kolumnu, potresi su bili priča koje smo se sjećali od proljetos, već prilično u drugom planu.

A onda je počelo opet. Sada već poznati potmuli tutanj probudio nas je u ponedjeljak, (kao i prvi puta) malo iza 6 ujutro. A već idućeg dana iznenadio nas je još jači udar. Tada sam prvi puta doživjela potres stojeći na otvorenom - u šetnji s prijateljicama oko jezera Bundek. Odjednom se začulo snažno zloslutno brujanje iz dubine zemlje, a zatim nam se tlo počelo ljuljati i tresti pod nogama. Spontano smo se zagrlile dajući jedna drugoj podršku i ravnotežu. Um mi je radio brzo, procijenivši da nismo u opasnosti (nije bilo ničega što bi moglo pasti na nas), ali nakon što je drmusanje zemlje prestalo, stala sam, sve onako u raskoraku, i osjetila svoje tijelo. U njemu je doslovno svaka stanica bridjela - nekim iskonskim strahom. Zemlja je ta koja nam daje sigurnost, koja nas podržava, a sada nas je upravo ona tresla i rušila.

A zatim se dogodio dugačak muk na svim telefonskim linijama - nisam mogla nazvati supruga ni djecu ni roditelje. Osjećaj nemoći i spoznaja koliko je krhka tehnologija na koju smo navikli. 

Do kuće sam se putem koji inače prijeđem za 10 minuta vozila sat vremena - kao da su svi automobili ovog grada odjednom bili na ulicama.

Srećom, svi moji su bili dobro, osim što je mlađi sin uganuo zglob trčeći za vrijeme potresa s kata u prizemlje.


Bila sam duboko ganuta

A onda smo vidjeli vijesti iz Petrinje. Grad ruševina. Ubrzo su kroz WhatsApp grupe počele stizati obavijesti o prikupljanju pomoći. Nema bolje stvari protiv vlastitog stresa od usmjeravanja misli i djelovanja na pomaganje nekom drugom.

Te večeri smo punili kutije toplom odjećom, jastucima i posteljinom, otišla sam i k roditeljima po njihove priloge i ujutro odvezla pun prtljažnik, kupivši još usput hrpu mandarina, na sabirno mjesto. Nakon što sam predala kutije, ostala sam još malo stajati i upijati taj prizor: automobili su stizali sa svih strana, prtljažnika napunjenih odjećom, hranom i potrepštinama. Kombiji i mali kamioni obrtnika svih vrsta bili su na okupu, preuzimajući doneseno, prije pokreta u koloni prema Petrinji.

Osjetila sam duboko ganuće gledajući te prizore - to kako nam nitko ništa nije trebao reći, sve kao da se događalo samo od sebe, pomoć se jednostavno kreirala, vijest proširila, ljudi su se sami pokrenuli. 

Kasnije tog dana nazvala sam prijateljicu koja mi je rekla da cijeli dan u njihovoj školi roditelji i učenici prikupljaju pomoć, sestrična mi je ispričala kako je njezina kći srednjoškolka s prijateljima otišla dati krv. "Mi smo još školarci, nemamo što za dati, ali evo, krv možemo!"- rekli su.


Važne poruke

U prošloj sam vam kolumni pisala o tome kako svi mi zajedno imamo moć promijeniti svijet, da smo itekako sposobni kreirati puno bolji život za sve, samo ako se udružimo i ako djelujemo prema vodstvu svojeg srca.

I upravo se u ovom tjednu sve to pokazalo tako snažno i jasno istinito. Oslobodila se moć srca, pokrenuli smo se na djelovanje. Kad se male ruke slože...

Ovaj je potres bio grub i nemilosrdan, ali prenio nam je i neke važne poruke: da ne tražimo snagu izvan sebe (pa čak ni od zemlje), nego u sebi, da ne čekamo da netko drugi nešto poduzme, nego da se sami trebamo pokrenuti, da jasno vidimo što je važno (život, zdravlje, ljubav i suosjećanje), a što nevažno (sve materijalno što se može nadoknaditi).

I da se svi mi najbolje osjećamo upravo kada - činimo dobro!

Teme
Linker
14. siječanj 2021 12:39