Neki dan je jedna prijateljica u zajedničku grupu poslala zabavan citat (na engleskom): „Ti mi kažeš da postoje ljudi koji se vrate s puta kući i isti dan raspakiraju svoj kofer, umjesto polako, kroz tjedne i mjesece, kako se u kojem trenutku sjete da trebaju nešto iz njega?“
Kad sam to pročitala, od srca sam se nasmijala. A zatim i zamislila. Naime, do tog trenutka, bila sam čvrsto uvjerena da sam vjerojatno jedina osoba na svijetu koja nakon puta dovuče kofer do ulaza u sobu i zatim danima ne nalazi vrijeme da ga raspakira, nego samo vadi stvari koje joj u tom trenutku zatrebaju. I ustvari, kad god bih vidjela taj kofer na podu, u sebi bih se prekorila, sigurna da sve „normalne uredne žene“ svoj kofer istu večer raspakiraju. A sad je odjednom, nakon tog citata u grupi, ispalo da nas ima više takvih (i to širom svijeta :)). Ta je neobična malena spoznaja na mene djelovala baš oslobađajuće.
Eno sada opet kofer pred vratima sobe nakon izleta u Istru proteklog vikenda, ali uopće se više zbog toga ne prekoravam.
Zapravo, shvatila sam da je jedina razlika u brzini raspakiravanja moj unutarnji osjećaj. Mogu ga raspakirati unutar tjedan dana, osjećajući se loše i krivo kad god ga vidim ili ga raspakirati unutar istih tjedan dana, svaki put se nasmijavši na onaj citat kad vidim kofer.
Razmišljajući o toj temi shvatila sam kako se u puno malih stvari tijekom dana osjećamo krivima jer iz nekog razloga vjerujemo da smo jedini koji se tako ponašaju. Postoji neka čudna slika u podsvijesti o tome kako “Svi drugi sigurno...“ - rade to nešto bolje i drugačije.
Ta mala zamjeranja gotovo da ni ne zamjećujemo, ona kao da postanu sastavni dio nas.
Sve druge žene sigurno uspijevaju...
Pogotovo je tako s nama ženama - svaka od nas ima neka uvjerenja o tome kako „Sve druge žene sigurno uspijevaju...“ – više vježbati, više se brinuti o svom zdravlju, više su s djecom, bolje organiziraju svoje vrijeme, učinkovitije su, urednije su...i sve tome slično.
Takva uvjerenja da su drugi vjerojatno bolji i da bismo se trebali popravljati usadila su nam se davno, davno u djetinjstvu i toliko nam postala 'normalna' da ih niti ne propitujemo.
A onda dođe jedan smiješan citat i sruši cijelu tu konstrukciju.
U proteklom vikendu smo planinarili stazom „7 slapova“ u Istri, s društvom vršnjaka u kojem su bili i neki ljudi koje tek kratko poznajem pa su mi mnoge priče bile nove. Navečer su muškarci gledali utakmicu, a nas šest žena se okupilo oko stola i čavrljalo. Najzanimljivije mi je bilo slušati priče koje su dodirivale ovu temu o kojoj vam pišem.
Ina nam je ispričala da je navečer najčešće toliko umorna da, iako bi voljela posvetiti više vremena njezi svojeg lica pred spavanje, jedino ima snage oprati zube. Anita kaže da se, uz svu dobru volju, jednostavno ne može rano ustajati, mora odspavati svojih 8 sati da bi se osjećala dobro kroz dan. Ana ima trenutno toliko posla da više ne zna kako baratati svim to-do-listama, čini joj se da stalno rješava samo ono što je hitno. Jasnu muči što joj nakon pedesete kile više ne odlaze istom lakoćom kao prije.
Kako sam se prepoznavala u većini njihovih priča, tako sam bivala sve svjesnija koliko je važno da dijelimo takva svoja svakodnevna iskustva, te male priče koje svakoj od nas toliko jasno prenose poruku o tome da baš nitko nije savršen, da ni druge žene ne uspijevaju napraviti ili stići sve što misle da bi trebale i da je to u redu. Za sve nas je blagotvorno čuti da ni u jednom svom problemu nismo same i jedine i da zaista nema razloga samoj sebi zbog bilo čega zamjerati.
Pa tako i vas pozivam, kad idući puta začujete prijekorni glasić unutarnjeg kritičara u svojoj glavi zbog nečega što ne stižete napraviti - odmahnite rukom, osvijestite da sasvim sigurno niste jedini i dopustite si da je prirodno da ne budete savršeni.
Sanjine radionice i savjetovanja uvijek možete pronaći OVDJE.