Priroda kao da me podsjećala na ono što je doista u životu važno, a nepravedno je gurnuto u drugi plan

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
osjećate li to

Potreba za povratkom životu koji je jednostavniji i prirodniji sve je snažnija

02. studeni 2021.
Što me sprečava da se preselim nekamo u prirodu? Gotovo svatko od nas može donijeti takvu odluku, samo je stvar u odluci

Ne znam dolazi li to s godinama. Ili sazrijevanjem. Ili s čudnim vremenima. No ja osjećam sve snažniju potrebu za povratkom prirodi. Osjećate li je i vi?

Kako je ovo doba godine vrijeme posjete grobovima predaka, tako sam i ja nedavno bila u malim mjestima u kojima počivaju moji preci. I svaki puta me priroda tako snažno dozivala da sam osjećala veliku žudnju da ostanem u tom okruženju dulje. Priroda kao da me podsjećala na ono što je doista u životu važno, a nepravedno je gurnuto u drugi plan.


Hrana za dušu

U malom selu u blizini Petrinje odakle je moj djed, stala sam u jednom trenutku na prašnjavi put i samo upijala prirodu oko sebe. Iza leđa mi je bila šuma, a ispred mene širok pogled na zelene prostrane livade i maglovita brda u daljini iza kojih je zalazilo sunce i bojalo prizor zlaćanim sjajem. Imala sam potrebu svaku stanicu svog tijela ispuniti ovim prizorom, bio mi je nekako posebno veličanstven. I osjećala sam da je taj izravni dodir s prirodom takva hrana za dušu kakvu mi baš ništa u gradu ne može dati. I zamišljala sam kako bi bilo svako jutro se buditi s takvim pogledom sa svoje (drvene) verande. Šetati šumom i sakupljati kestene, spustiti se do potoka i samo slušati njegov žubor.

Ovog vikenda sam pak bila u maminom rodnom selu, na moru. Preko zime tu rijetko tko živi, pa je osjećaj bio potpuno drugačiji nego u užurbano vruće ljeto kad ovamo nahrupe turisti.

Potpuni mir u zraku. I miris smilja i mediteranskog bilja koji me uvijek podsjeća na djetinjstvo.

Popela sam se na malu terasu naše kuće i neko vrijeme tamo stajala gledajući more i otoke obavijene sumrakom. Apsolutna tišina. Bez postojanja zvuka. Tako rijetko to imam priliku doživjeti. Ni vjetra, ni šuma lišća, ni zvuka valova. Samo spokoj. Čudesan zvuk tišine. U takvim trenucima jedino što čujem je lagano zujanje u vlastitim ušima.

Zatim sam se spustila do mora i dotakla ga rukom. Nije hladno. Da sam se sjetila ponijeti kostim mogla sam se i okupati. I opet zamišljam - kako bi bilo buditi se svaki dan s pogledom na more, svaki dan ga moći dodirnuti, povezati se s njime, upijati njegovu bistrinu. Još jedna neprocjenjiva hrana za dušu. Tako jednostavna, tako na dohvat.


Idilično zamišljanje ili moguća stvarnost

Što me sprečava da se preselim nekamo u prirodu? Gotovo svatko od nas može donijeti takvu odluku, samo je stvar u odluci. Možemo prodati što imamo u gradu i preseliti se na selo. Raditi kao digitalni nomadi. Ili imati OPG. Neki su to hrabro već i učinili.

Je li moje maštanje tek idilično zamišljanje ili je potpuno moguća stvarnost koja bi mi donijela točno ono za čime čeznem? Najvažnije je pitanje: „Što je istinski važno i što nam je zaista potrebno?“ Što je na jednoj strani vage, a što na drugoj? Mogu li čist zrak i voda, prirodna hrana i boravak u šumi prevagnuti nad udobnošću grada i dostupnosti potrepština? Trebali bi. Može li potpuna tišina i mir prevagnuti nad bukom informacija i prometa? O da. Može li zov srca nadvladati inerciju i moć navike?

Ovo zadnje pitanje ostavljam otvorenim. I ostajem otvorena za nove spoznaje, za nova rješenja i nadahnuća. Osluškujem srce, osluškujem zov prirode. Neka me vodi i donese odgovore.

Osluškujte i vi sa mnom :)


Sanjine radionice i savjetovanja možete pronaći OVDJE.

Teme
Linker
29. studeni 2021 08:14