Ovaj put bih vam željela napisati nešto o svađama. Na sve strane ih vidimo - među političarima, unutar obitelji, među susjedima u istoj zgradi (srećom, živim u obiteljskoj kući, ali moje je iskustvo da su rijetke zgrade u kojima stanari skladno surađuju). Što je ustvari svađa? Je li to nuždan i normalan način komunikacije? Može li se izbjeći?
Svađa je komunikacijska navika. Nepotrebna. Svađa je kad dopuštamo svom povrijeđenom unutarnjem djetetu da izađe na površinu i istrese sve svoje nagomilane ljutnje. Svađa je kad smo nesvjesni da nas je to preuzelo i ne možemo se zaustaviti. Svađa je - stres za sve uključene.
Nagomilane frustracije je dobro i zdravo izbaciti - ali ne na drugu osobu, nego u za to primjerenom okruženju - na tretmanu kod podržavajućeg terapeuta.
Jesi li kuka ili glatka površina?
Dok sam pred puno godina pohađala školu za integrativne terapeute, svatko od nas je trebao sam otići na minimalno 12 terapija godišnje i to kod „tjelesno orijentiranog terapeuta“. Ako se pitate što je to, to označava terapiju koja se ne zasniva na psihoanalizi, nego radi i s umom i s tijelom, znajući da je u svakoj stanici i dijelu našeg tijela pohranjeno sjećanje, pogotovo sjećanje na sve traume koje smo doživjeli.
Meni u početku uopće nije bilo jasno zašto bih išla na takve terapije „jer ja nemam nikakvih problema“, no poslije sam shvatila da baš svatko od nas ima na čemu raditi i da je to istraživanje stvarno puno iznenađujućih otkrića. Među ostalim, otkrila sam gdje se u meni skriva potisnuta ljutnja i kako je se osloboditi.
Jednu vrlo korisnu stvar naučila sam tada od svoje terapeutkinje Dubravke. Objasnila mi je što je zapravo svađa. Zanimljivo je kako svađu često nazivamo kačenjem („Zakačili su se“), jer svađa je upravo to! Dubravka mi je to vrlo slikovito demonstrirala. Savinula je kažiprste na lijevoj i desnoj ruci i zakačila ih međusobno, povlačeći lijevo-desno. „Ovako izgleda svađa“ -rekla je. „Potrebno je da obje osobe budu kuke!“ Dakle, ako smo oboje kuke, naravno da ćemo se lako „zakačiti“. Netko ti dobaci kuku, a ti je prihvatiš i odmah uzvratiš svojom kukom. I tako krene...
A onda mi je pokazala drugu varijantu: na jednoj ruci je savinula kažiprst, a na drugoj samo otvorila dlan. Kažiprst se sada nije uspijevao zakačiti na dlan, samo je klizio.
Kad druga osoba naprosto ne reagira na pokušaj kačenja - svađa se ne dogodi!
Nakon što mi je to tako objasnila, odjednom sam s novom perspektivom vidjela odnose u našoj obitelji - s mužem se gotovo nikad nisam svađala, a s mlađim sinom sam često upadala u neke rasprave. Bilo je zanimljivo to promatrati - kako moj suprug prirodno bude „dlan“ i svađa se uopće ne dogodi, a kako se Jan i ja (koji smo zapravo u puno toga slični) počnemo natezati kukama oko nekih gluposti.
Sjećam se da bih u tim raspravama puno puta rekla da smo problem već mogli riješiti, da nismo trošili vrijeme na rasprave tko je u pravu. Te rasprave su stvarno bile gubitak vremena i osim toga, kvarile energiju. Nakon što sam postala svjesna dinamike koja se događa, puno sam lakše smirivala takve svađe s Janom.
Mali odmak
Promatrajte od sada i vi svoje (i tuđe) svađe novim očima i osvještavajte jeste li kuka ili dlan. I zatim svjesno pokušajte biti dlan.
Općenito je važno u svakoj svađi moći zadržati mali odmak - kao da jedan dio vas promatra što se to događa i donosi odluke kako reagirati. Dobro je i pri tom osjećati svoja stopala na zemlji i svjesno duboko disati. I iz tog odmaka sa suosjećanjem promatrati drugu osobu, znajući da sve te stvari izgovara i napada vas zapravo tuđe povrijeđeno unutarnje dijete i da sve ono što vam je upućeno, vi ne morate uzeti. Što jasnije budete mogli ostati u energiji mira, odmaka i suosjećanja, to će se svađa brže završiti.