Većina nas ovoga je ljeta bila na godišnjem odmoru. I gdje god da ste bili, sigurna sam da ste se osjećali drugačije, slobodnije i radosnije nego u svojim uobičajenim danima preko godine.
Na odmoru ste se prisjetili tko vi ustvari jeste! Sjetili ste se svog istinskog Ja, koji je sposoban za puno više radosti.
No nakon uživanja u odmoru, po povratku kući u uobičajeni radni ritam, opet ste se, na sasvim drugačiji način, podsjetili tko vi zapravo jeste - učiteljica, knjigovođa, liječnik, prodavačica... Ušli ste ponovo u svoju ulogu kao u dobro poznatu staru rukavicu, zar ne?
Gdje je nestala ona vesela osoba s odmora? Jeste li je zadržali i po povratku kući?
Čini mi se da bi za sve nas bilo izuzetno zdravo i dobro da tijekom cijele godine u sebi njegujemo svoju "osobu s odmora", svog radosnog Ja. Jer radost je sok svakog života, razlog zbog kojega volimo živjeti, ona nas puni energijom, daje nadahnuće i rješava probleme s puno više lakoće.
Ozbiljnost kao vrlina!?
Pa zašto se onda u ovom današnjem svijetu radost tako malo cijeni? Pogotovo u Hrvatskoj. Kao da je stalno naglasak na ozbiljnosti - ona se smatra velikom vrlinom, a energija zaigranosti kronično nedostaje. Čini se da je u generalnom poimanju zapadnjačke civilizacije ozbiljnost izjednačena s odgovornošću, a tome uopće nije tako. Znate li da je Einstein pri kraju života izjavio da je jedino za čime žali što se nije još više igrao?
Radost je važnija nego što mislimo, puno bitnija nego što nas uče. Drevne kulture su toga bile puno svjesnije.
Nedavno sam bila na ručku s prijateljicom Fionom, Londončankom, koja mi je pričala o svom uzbudljivom putovanju u Peru, s grupom duhovnih tragatelja. Pokazujući fotografije, skrenula mi je pažnju na jednog tradicionalno odjevenog muškarca čija je odjeća sva bila živopisnih boja.
"To je vrhovni šaman ove zajednice koju smo posjetili." rekla je.
"Nevjerojatno je koliko se taj čovjek smije! Tako je to kod njih - što više mudrosti i znanja netko prenosi, to se češće i više smije!"
Znanja se najlakše prenose ako su začinjena radošću, posao se najbolje obavlja ako su u njemu elementi radosti. Važno je da svi mi u obavljanju svakodnevnih zadataka obavezno na To-do-listu uvrstimo i svoje trenutke u kojima ćemo se napojiti radošću!
Nije sve u trudu i postizanju
Zanimljivu priču na tu temu čula sam i ljetos kad sam bila u posjetu Damanhuru (pročitajte o tome u ovoj kolumni). Žena koja nam je bila vodič u obilasku i koja je poznavala osnivača te zajednice Falca, ispričala nam je suznih očiju o njegovim posljednjim danima: "Rekao nam je da se nikada ne zaboravimo radovati. Da smo jako puno postigli i izgradili svojom voljom, entuzijazmom, naporima i trudom. Ali nije sve u trudu i postizanju, ako se zaboravimo radovati. Rekao nam je da obavezno svaki put proslavimo svoja postignuća, da odvajamo i planiramo vrijeme kad ćemo pjevati, plesati, šaliti se, biti potpuno slobodni i zaigrani. Da sve što činimo nema smisla, ako nije protkano mnogim trenucima radosti i smijeha."
Pa se tako i vi prisjetite jeste li se ovih dana nečemu od srca smijali? Koji ste svoj uspjeh nedavno proslavili? Kada ste zadnji puta pjevali, plesali ili bili potpuno šašavi?
Ako se ne možete sjetiti, brzo u svoj planer ubilježite vrijeme i mjesto gdje ćete to učiniti!
U svojem ozbiljnom rasporedu rezervirajte vrijeme za puštanje na slobodu svog istinskog slobodnog i radosnog Ja, onog vašeg Ja kojeg ste se prisjetili na odmoru. Ovog časa planer u ruke!
A ja sam za svoj dan velike radosti upisala 1. listopada kada ću napraviti promociju svoje prve prave knjige. Svi ste pozvani da se radujemo zajedno :-)