Na Radionici ostvarivanja želja koju održavam, jednom mi je polaznica postavila ovakvo pitanje: "Ponekad se bojim željeti nešto novo, drugo, bolje."
"Zašto?" - upitala sam ja.
"Pa zapravo bih trebala biti zadovoljna svojim životom, možda ne bih trebala tražiti kruha preko pogače." - odgovorila mi je.
O-ho-ho, to je stvarno važno i veliko pitanje, nešto o čemu definitivno treba napisati kolumnu! - pomislila sam.
"A koja bi to tvoja pretjerana želja bila?" - upitala sam je.
"U vezi posla." - kaže ona - "Mislim, imam dobar posao i OK plaću, trebala bih biti sretna što uopće imam posao, a ja često pomišljam da bih zapravo željela raditi nešto drugo."
O kako mi je poznata ta tema!
I sama sam bila u takvim dvojbama. Kad sam pred 10 godina poželjela promijeniti profesiju, moj um me odgovarao i tvrdio da pretjerujem. Takozvani "glas razuma" me uporno pokušavao uvjeriti da trebam biti zadovoljna s time što imam. Stalno mi je nešto obrazlagao: pa arhitektura je ono što znaš raditi, pa biro ti je dobro uhodan, imaš divne klijente, dobre zaposlenike, posao ti ide, ti voliš projektirati... i sve u tom tonu.
Um me "pozivao na red" da ne fantaziram i "ne tražim kruha preko pogače".
Čiji su ti glasovi, ti koji u našoj glavi pričaju da tražimo previše? Najvjerojatnije nekih nama bliskih ljudi, a možda i medija, to je uostalom manje važno, važno je uvidjeti da su to glasovi straha.
A strah ne bi trebao biti onaj koji upravlja našim životom. Ja mu, sasvim sigurno, nisam dopustila da upravlja mojim.
"Kako ja to vidim, ne postoji uopće ta kategorija kruha preko pogače" - kažem polaznici - "Ili si sretan i zadovoljan nečim ili baš i nisi. A ako iz tvoje nutrine dolaze ideje i misli o nečem drugom, ako se često javlja žudnja i potreba za drugačijim, onda taj svoj unutarnji glas treba osluhnuti i dati mu prostora da saslušamo što nam ima za reći. Najgluplja stvar na svijetu je sam sebe uvjeravati da bi trebao biti zadovoljan nečim što te ne usrećuje. To je jednako glupo kao da se pokušaš uvjeriti da je majica koja je potpuno izblijedila na suncu još uvijek jednako crvena."
Često sami sebe 'kočimo'
Neke stvari koje su za nas bile u žarkim bojama, s vremenom su izblijedile i, bez obzira na to što ih i dalje "možemo nositi", radije bismo ih zamijenili nečim novim, što će nas u trenutnoj životnoj fazi više radovati i istinskije ispunjavati. To nam je potpuno jasno kod odjeće, ali vezano uz posao (ili lošu vezu ili stari stan) sami sebi želju za novim spočitavamo. Ili se pak ustežemo jer se bojimo da će nam netko drugi tu želju za promjenom zamjeriti. A ponekad čak nije niti potrebno "staru majicu" zamijeniti novom - možda se i postojeća može nanovo obojiti, promijeniti kroj ili ukrasiti. No važno je da si dopustimo da je u redu željeti novo i drugačije. I za tom potrebom posegnuti.
I zato svaki puta kada sami sebe zaustavite mišlju: Možda to ne trebam željeti, možda bi to bilo pretjerano, možda trebam biti zadovoljna s postojećim... Razmislite ponovo.
Samo vi znate što vas čini sretnima, a što ne - nitko drugi to ne može znati. Dopustite si neku novu i drugačiju pogaču - baš po vašoj mjeri!
Sanja je na ovu temu snimila i kratki video, odvojite minuticu za sretniji dan...