Izgovarate li i vi (baš kao i ja) često rečenicu "Nemam vremena..."? To gotovo da je postala mantra našeg doba. "Nemam vremena za sebe, nemam vremena nazvati prijateljicu, nemam vremena pročitati knjigu, ne stignem pospremiti kuću, ne stignem se naspavati..."
Činjenica jest da smo svakim danom okruženi sa sve više potencijalnih "jedača vremena"- primjerice kanali kroz koje nam dolaze poruke i informacije se samo umnažaju - većina nas danas u svom mobitelu ima dvije e-mai adrese, poruke, WhatsApp, Viber, Messenger, Facebook, Instagram... Samo pregledavanje svih pristiglih poruka može odnijeti u svakom danu najmanje sat vremena (često i puno više), a da toga nismo ni svjesni.
Zapravo, došla sam do zaključka da je upravo onaj dio vremena kojeg trošimo nesvjesno uzrok tog osjećaja da nam vrijeme pobjegne, proleti, da ga nemamo dovoljno. Kao da u svojoj slici vremena imamo neke "slijepe točke", neko vrijeme koje se "ne računa". U toj slici kakvu smo sami sebi stvorili o vlastitom vremenu ima puno zavaravanja. Mi ustvari sami sebi lažemo.
I dalje vjerujem da nemam vremena
Ova mi je spoznaja došla jednog jutra, još onako u polusnu. Bila je subota pa sam si ujutro dopustila spavati dokle želim. Probudila sam se, ali još nisam otvarala oči. Volim te trenutke između sna i jave, u njima mi često dolaze važni uvidi. I tako mi je te subote ujutro odjednom postalo jasno: moja slika vlastitog vremena je potpuno iskrivljena! Naime, shvatila sam da iz nekog razloga ono što radim kasno navečer uopće ne računam. Moja slika o vremenu je da stalno imam posla (radionice, savjetovanja, tretmani, pisanje, oglašavanje, odgovaranje na e-mailove,...), veliku to-do listu, obitelj, prijatelje, pomaganje roditeljima, razne nepredviđene obaveze i da zbog toga neke stvari koje bih željela, jednostavno ne stižem napraviti. Isto tako sam bila uvjerena kako "ja ne gledam televiziju".
No, ono što se dogodi navečer, nakon cijelog dana, je to da se u dnevnom boravku parkiram na kauč pored supruga i da zatim pronađemo neki film ili seriju na Netflixu. U mojoj glavi "gledanje televizije" znači gledanje vijesti ili raznih agresivnih filmova (koji su preplavili sve kanale). Poučni dokumentarac na Netflixu se ne računa. I tako se zna dogoditi da pogledamo i po četiri epizode neke serije za redom. Dakle objektivno se ponekad dogodi da od 10 navečer do 2 ujutro samo piljim u taj ekran. 4 sata. I to se u mojoj glavi ne računa!
Ja i dalje vjerujem da nemam vremena. Samo u tu jednu večer, da sam ta 4 sata svjesno upotrijebila, mogla sam pročitati pola omiljene knjige, priuštiti si mirisnu kupku u kadi, preslušati zanimljivu radionicu koju sam davno kupila... I naravno, mogla sam barem u ponoć već biti u krevetu! Ta spoznaja kako zapravo godinama samu sebe zavaravam me ošinula kao munja. I razbudila.
Rezervoar vremena
A onda sam došla do još jednog (sjajnog) zaključka - moja slijepa točka je zapravo predivan rezervoar vremena za sve što već dugo želim napraviti! I tako smo sinoć suprug i ja ugasili televizor i bacili se na pospremanje kuće. Odbacila sam staru sliku koja je bila "pospremanje se radi po danu" i iskoristili smo novooslobođeno vrijeme. Oboje smo se začudili koliko smo, sve tako kasno navečer, bili efikasni i koliko smo napravili samo u sat i pol vremena.
A kad pomislim koliko ću tek knjiga sada stići pročitati i koliko njege sebi priuštiti! Radujem se unaprijed svim tim oslobođenim večerima :-)
Pa tako, naravno, pozivam i vas da uočite imate li i vi svoje vremenske slijepe točke? Postoji li način trošenja vremena koji ne zamjećujete i ne računate? Nešto što radite po navici, a mogli biste te sate ili minute upotrijebiti za nešto što vam je istinski važnije? Možda je i u vašem životu sakriveni rezervoar vremena za kojim čeznete? Sigurna sam da ćete se oduševiti kad ga pronađete!