Kako se približava ljeto, tako većina nas (pogotovo žena) počinje odmjeravati svoje tijelo pred ogledalom u kupaonici, kad prije tuširanja skinemo svu odjeću. I iskreno bi me zanimao postotak onih koji su tim odrazom u ogledalu sretni i zadovoljni. Najčešća zamjerka vlastitom tijelu je: Debela sam! Koliko celulita imam!
Pogotovo je u ovo vrijeme, nakon više od godinu dana ograničavanja kretanja i vježbanja i s puno više boravka u kući (s fokusom na hranu i TV) taj pogled u ogledao postao 'nezgodan'.
Pretpostavljam da sada očekujete da vam kažem da bismo trebali voljeti svoje tijelo takvo kakvo je i ne biti toliko kritični prema sebi, no zapravo vam danas želim prenijeti nešto drugo: Negiranje nečijih osjećaja nije ljekovito!
Negiranje osjećaja
Naime, vjerojatno ste primijetili da je najčešća reakcija okoline kad im se požalite kako niste sretni s trenutnim izgledom svog tijela, tješenje i negiranje. Na vaše jadanje "Debela sam", najčešći je odgovor: "Ma nisiii! To ti se samo čini!" Prijateljice i prijatelji to govore iz najbolje namjere, želeći vas odobrovoljiti, reći vam tako da to nije bitno, da ste svejedno super i da se ne biste trebali time zamarati. I to je lijepo od njih. Ali ustvari, u takvoj automatskoj reakciji tješenja (i ljubavi), rijetko tko zastane i razmisli je li takvim riječima zapravo negira osjećaje druge osobe.
Iako kroz život uglavnom nisam imala većih problema s viškom težine, svejedno bih se svaki put osjećala loše kad bih dobila 3-4 kile viška. Jednostavno, tada si u ogledalu to nisam bila ja. I uvijek me smetalo kad bih na svoje "Udebljala sam se." dobivala odgovore tipa: "Ma o čemu pričaš? Meni se čini da si smršavila! Fantaziraš!" Potpuno negiranje moje istine, koju su i vaga i ogledalo sasvim jasno pokazivali. Ljutilo me to. Kao da mi je, zato što sam uglavnom bila mršava, potpuno oduzeto pravo da se požalim na svoju kilažu.
No shvatila sam da i ja, po automatici, znam druge tješiti na isti takav način - "Ma gdje si se udebljala? Ništa ti se ne vidi!"
Pa hajdemo zajedno zamisliti kako bi bilo da razgovor u takvim situacijama teče drugačije, primjerice ovako:
- "Udebljala sam se u ovih zadnjih godinu dana. Muka mi je kad se pogledam u ogledalo!"
- "U kojim dijelovima tijela si se najviše udebljala?"
- "Ma joj, trbuh, guza, noge..."
- "Što misliš, zašto baš u tim dijelovima?"
- "A znam zašto, od previše sjedenja i premalo kretanja. I grickalica pred TV-om."
- "Hoćeš li nešto poduzeti vezano uz to?"
- "Trebala bih zaista, ali kao da nemam dovoljno motivacije."
- "Što misliš, što bi bilo najvažnije da poduzmeš?"
- "Pa barem da prestanem išta jesti iza 8 navečer i da svaki dan hodam ili se vozim na biciklu sat vremena. Da se više krećem."
- "Hoćeš da zajedno svaku večer napravimo šetnju?"
- "Super, može! I iz ovih stopa idem kući baciti sve grickalice u smeće. I neću ih više kupovati!"
Važno bi bilo da u takvim i sličnim situacijama drugu osobu istinski čujemo, uvažavajući ono što osjeća. Problem o kojem nam govori za nju je stvaran i bitan, bez obzira kako se to nama činilo. I umjesto negiranja, puno je bolje zajednički porazgovarati o uzrocima i rješenjima, navodeći osobu da ih sama pronađe. I ako je moguće, ponuditi podršku i motivaciju.
Sjetite se ovoga kad vam se prvi sljedeći put netko požali na nezadovoljstvo svojim tijelom.
I istina je - važno je da volimo svoje tijelo, bez obzira na njegov izgled i kilažu - no tu ljubav ćemo mu najbolje pokazati upravo brigom o njemu i ne dopuštanjem da se pretvori u ono što izvorno ne bi trebalo biti. Svaki pogled u ogledalo, ali i svako tuđe jadanje na tu temu, neka budu poticaj u smjeru novih akcija za vraćanje u svoju što zdraviju, vitalniju i poletniju varijantu.
Ako i vi imate problem 's ogledalom', odaberite odmah sada dvije važne jednostavne akcije koje uvodite od danas u tom smjeru! Koje su vaše dvije akcije?
Sanjine radionice i savjetovanja možete potražiti OVDJE.