Zapamtite, ako nešto možete, ne znači da to i morate!
Kad god ugledate žutu lampicu na komandnoj ploči automobila i shvatite da pokazuje rezervu, počnete paziti kako vozite, zar ne? Ne stišćete više snažno gas nego razmišljate o tome gdje je najbliža benzinska stanica. Jer znate da, ako nastavite juriti, praveći se da žuta lampica ne svijetli, auto će stati! I ne samo to - ako zrak uđe u ispražnjeni rezervoar... znate i sami koji sve problemi mogu nastati!
Baš me zanima odnosite li se jednako tako i prema najvažnijem "vozilu" u vašem životu - vlastitom tijelu? Zaustavite li se kad osjetite da su se počele paliti "lampice upozorenja" ili nastavljate dalje, praveći se da ih ne vidite?
Na žalost, moram priznati da se i meni to često događalo i još uvijek mi se događa. Čitav život u pozadini misli postoji jedno snažno uvjerenje koje me stalno gura naprijed i samouvjereno tvrdi: "Mogu ja to!" Javi se u svakoj situaciji kad samu sebe pretrpam obavezama ili me one naprosto s raznih strana zaskoče. "Ma mogu ja to!" - uvijek je moj odgovor. "I to isto. I još ovo, ma da naravno, mogu ugurati i ono i uspjeti još i to deseto... Uostalom, ako ne uspijem sve stići kroz dan, mogu nastaviti do dugo u noć... ma nema problema!"
Nisam ja jedina
Primjećujem da u tome nikako nisam usamljen slučaj. Naročito se žene ponašaju tako - gurajući 10 uloga paralelno. I sve s "ja to mogu"- smiješkom.
Vjerujem da to činimo iz dva razloga: jedan je što smo uvjereni da mnoge obaveze naprosto moramo napraviti, a drugi je osjećaj snage i ponosa što to sve možemo!
Tako sam i ja čitav život bila uvjerena da je sjajno što od ničega ne odustajem i ništa ne propuštam. Zapravo, na neki način sam shvaćala i svojom životnom misijom pokazati ljudima da se sve može, podržati ih i potaknuti u tome. "Možeš sve!" - za mene je oduvijek bila jedna od najljepših poruka.
Sjećam se kako sam tijekom studija arhitekture, koji je zaista bio zahtjevan, jer smo svaki dan u tjednu imali od 8 do 14 sati predavanja i od 16 do 20 vježbe (još se sjećam sebe kako prije prvog dana na fakultetu stojim pred oglasnom pločom u velikom ulaznom hallu i u potpunoj nevjerici promatram raspored, pitajući se: a kad ću živjeti?), kako sam tada, ne propuštajući nijedno predavanje ili vježbe, uspijevala ugurati u svoje dane i izlaske s društvom, vrijeme s dečkom, učenje francuskog, plesanje, nastupanje u pantomimskoj trupi i bavljenje manekenstvom i sudjelovanje na kongresima... A programe i projekte sam crtala noću. Znala sam se beskrajno iscrpiti i ponekad dolazila na fakultet izgledajući poput zombija, ali zadovoljstvo sa "sve ja to mogu" bilo je uvijek jače.
I danas je to uvjerenje još uvijek prisutno, neću vam uopće nabrajati što sve radim i što sam sve opet preuzela na sebe. Ali dokle?
Jedna moja draga polaznica ispričala mi je da je nju takvo ponašanje dovelo u tzv. burnout sindrom - naprosto je "sagorjela" i trebalo joj je pola godine da se oporavi.
Pa tako ove dane baš puno razmišljam o ovoj temi. Ishvatila sam da kad kažem "Ja to mogu!", tu se zapravo radi o dva različita ja - jedan od njih je kombinacija uma i duha - on misli i osjeća i priča, a drugi je moje tijelo. I taj drugi ja je stalno žrtva ovog prvog.
Moj ponosni ja koji tvrdi kako sve može, zapravo stalno terorizira moje tijelo. Ne pita ga što ono želi i što mu treba nego ga samo gura i podrazumijeva da će ono uvijek moći preuzeti sve terete koje mu natovari. A tijelo je ponekad na rezervi. I silno mu treba da maknem nogu s gasa i "vozim polako" do prve "pumpe". I da mu tamo onda obnovim energiju.
Što su vaše "pumpe"?
Ponekad je najvažnije prvo se dobro naspavati! I nešto zaista dobro, zdravo i okrepljujuće pojesti! Ali jednako je tako bitno osvježiti svoj unutarnji osjećaj radosti i to na razne načine koji sami odaberete: druženjem s prijateljima, boravkom u prirodi, otkrivanjem nečeg novog. Ponekad je dovoljan i samo jedan dan u kojem smo sami sebi na prvom mjestu, kako bismo se vratili u ravnotežu.
Važno je znati i osjećati da možeš sve, ali još je važnije to "sve" činiti iz puno poštovanje prema potrebama svog tijela! I reći sam sebi: Možeš sve, ali ne moraš odjedanput!
I zato se i ja iz ovih stopa idem prvo dobro naspavati, a zatim ću nahraniti i duh i tijelo jednim kratkim ali slatkim putovanjem...
Važno je zapamtiti
- Slušajte poruke svog tijela, jer ako ih zanemarite, trebat će vam puno duže vremena da se vratite u ravnotežu.
- Odlično je što puno toga možete, ali (kako me je jednom savjetovala Sonia Choquette), ako nešto možeš, ne znači i da moraš!
- Ako priuštite tijelu ono što mu treba, time ćete obnoviti i svoj duh, a ako nahranite duh, to će se povoljno odraziti i na vašem tijelu!