Uvijek mi je zabavno promatrati kako mi različite teme za kolumnu dođu u sasvim čudnim trenucima.
Nedavno sam vozila tatu u bolnicu, na kontrolu nakon operacije kuka, i kad sam ga ostavila u čekaoni, otišla sam pronaći parking izvan bolničkog kruga. Pronašla sam ga u obližnjoj ulici i zatim, hodajući polako ponovno prema bolnici, s rukama u džepovima i dobro omotana šalom zbog zime, dopustila mislima da lutaju. Kažu da je hodanje najbolji poticaj inspiraciji pa sam tako, stavljajući nogu pred nogu, odjednom odlutala u temu koja je izuzetno važna za sve nas.
Potreba za prihvaćanjem
Iz nekog razloga sam počela razmišljati o tome koliko sve nas silno jako određuje naša potreba za prihvaćanjem. Dok smo još sasvim mali, ona je esencijalna - ne bismo mogli preživjeti bez da se netko drugi o nama brine. Zbog toga su vjerojatno sve bebe tako neodoljive - moraju u odraslima pobuditi želju za pažnjom i ugađanjem.
No, ta potreba često većini ostane kroz čitav život. Volimo u očima drugih ljudi i u njihovim gestama osjetiti prihvaćanje i uvažavanje. Na nesvjesnoj razini, to nam je toliko važno, da smo spremni oblikovati sliku sebe prema onome što vjerujemo da će biti najviše cijenjeno.
Osnovni smjerovi
I onda to naše "iskrivljavanje vlastite slike" može krenuti u dva osnovna smjera, koji ponekad znaju otići u ekstreme.
Jedan smjer je "napuhavanje" - odašiljanje slike prema svijetu da smo superiorni u odnosu na druge ljude, baš sve znamo, sve imamo u malom prstu i bolji smo od ikoga... sigurno poznajete neke ljude koji stalno i intenzivno odašilju o sebi takvu poruku (vjerujući da će time dobiti divljenje) i koje, sigurna sam, doživljavate zamornim hvalisavcima i nije vam uopće veselje s njima se družiti. A oni se čude zašto, uz svu tu "grandioznost i veličinu", svejedno nisu sretni.
Taj smjer dobivanja pažnje svi vrlo lako prozremo i jasno vidimo da nije dobar put k unutarnjem zadovoljstvu.
No, mene zapravo u ovoj temi puno više zanima drugi smjer.
A drugi smjer je umanjivanje. Umanjivanja ima puno više nego napuhavanja, rasprostranjeno je toliko da ga gotovo i ne zamjećujemo. Iz nekog čudnog razloga, pogotovo u našim krajevima, umanjivanje se doživljava društveno poželjnim. Većini nas usađeno je da ćemo upravo umanjivanjem sebe dobiti toliko žuđenu ljubav i prihvaćanje. Jesu li vam poznate ovakve reakcije:
- "Imaš lijepu haljinu!" - "Ma to mi je stara. Pogledaj, čak ima i mrlje."
- "Kako si lijepu ogrlicu izradila! Mogla bi ih prodavati!" - "Ma daj. To nitko ne bi kupovao."
- "Pretpostavljam da dobro zarađuješ." - "Ni slučajno (s ponosom u glasu), uvijek sam imala skromna primanja."
- "Toliko puno znaš o toj temi, mogao bi držati predavanja!" - "Ni govora, ne bih se usudio, moram još puno učiti."
Samoumanjivanje kao alat za pohvalu
"Nisam baš toliko dobra.", "Nisam dovoljno sposoban.", "Moj talent je nedovoljan." - osjetite energiju tih rečenica, to samoumanjivanje koje očekuje da će ga netko zbog toga pogladiti po glavi i pohvaliti zbog skromnosti!
J***m ti skromnost! Nikada ne psujem, ali neke stvari stvarno zaslužuju psovku! Ljuta sam na tu potrebu koja je i meni, kao i mnogima od vas usađena. Da vjerujemo da će nas drugi voljeti ako se stisnemo kao mali miševi! Umjesto da si dopustimo da nesputano procvatemo u svemu u čemu smo dobri. Ja sam u mnogim područjima života uspjela prevladati to nagnuće, ali ono me ipak svako malo iznenadi i zaskoči.
Ako zastanete i zaista razmislite zbog čega bi točno skromnost (u smislu umanjivanja sebe) trebala biti vrlina, sigurna sam da nećete pronaći niti jedan valjan razlog.
Nedavno sam u jednoj knjizi pročitala sjajnu definiciju skromnosti: "Skromnost je naučena afektacija." Razmislite. Zaista je tako! Mala djeca nemaju usađenu skromnost - oni žele s radošću pokazati svima kako plešu, pjevaju, kako imaju lijepu haljinicu, kako su naučili novu riječ... ali odrasli ih s vremenom pouče da će dobiti više odobravanja ako se "napušu" ili pak umanje.
No ono najvažnije iz čitave ove priče je slijedeće: tko biste bili da apsolutno, uopće (nimalo, ni trunkice) nemate potrebu da se dopadnete skromnošću? (Naravno, niti superiornošću.) Nego da ste naprosto sve ono što jeste i želite biti. Bez zadrške. Iskreno, otvoreno, spontano. Stopostotno. Što biste radili? Za čime biste posegnuli? Koje sve talente biste razvili i pokazali svijetu? Kako biste živjeli?
Evo nekoliko prijedloga za vježbanje života bez jarma skromnosti:
- Izgovarajte sami sebi često na glas: Moji talenti su jedinstveni i vrijedni ovom svijetu! Baš kao i talenti svih ljudi koje susrećem.
- Kad dobijete kompliment, nasmiješite se zahvalno i recite: "Hvala, veseli me što ti se sviđa!"
- Kad se ugledate u ogledalu, recite si: "Dobar dan, jedinstveno biće s jedinstvenom kombinacijom darova!"
- Nabrajajte si na glas u čemu ste odlični, što vam dobro ide i što uživate raditi.
- Podsjetite se često da ste upravo ovakvi kakvi ste, savršeni da postignete sve što želite postići.