Ovaj tjedan sam vam htjela pisati o nekoj sasvim drugačijoj temi, ali ova se sama nametnula.
Možda zato što je protekli vikend bio sav u znaku zaštite od nasilja.
Već punih 10 godina živim i radim na način koji sam si sama osmislila, okružena dragim ljudima i upoznajući kroz svoje radionice mnoge i mnoge predivne duše. Zajednički kreiramo trenutke koji čine i moj i njihov život ljepšim.
Moja je svrha i sadašnja profesija davanje drugima podrške u ostvarivanju želja i života o kojem maštaju.
I sretna sam što isto takvu zaista divnu podršku primam od svojih polaznika, klijenata i čitatelja. I duboko vjerujem da je upravo energija iskrene podrške nasušno potrebna svakom ljudskom biću. Da bi moglo cvjetati i davati najbolje od sebe. Da bi bilo sretno.
Ne čitajte ih
Ali... nažalost, energija upravo suprotna podršci još uvijek se često sreće među ljudima, a pogotovo je izražena na internetu, u sveprisutnim komentarima tzv. "hejtera".
Neki dan sam slučajno otvorila video jedne australske bloggerice koja je sva u suzama objašnjavala koliko ružnih komentara dobiva svaki dan i koliko je to boli. I zatim je te komentare (zaista jako pogrdne, ali namjerno ih ne želim navoditi) čitala u kameru. Ispod videa su bili mnogi izrazi podrške (ali i hejtanja prema hejterima), a ja sam joj imala potrebu napisati sljedeće: "Draga J. , komentari su grozni, ali ti sama sebe još više povređuješ stalno čitajući sve to. Jednostavno, iz ljubavi prema sebi - prestani čitati te napade i samo uživaj u tome što radiš i kreiraš."
Idućeg dana, razgovarajući o toj temi s prijateljicom, spomenula sam kako imam sreću da ljudi ne stavljaju nikakve ružne opaske na ono što radim i objavljujem.
Ali... kako to već biva, kad se počnemo baviti nekom temom, prizovemo je u život!
Njihova ogromna moć
Pa me tako moja asistentica Tea prošle srijede obavijestila da je na Facebooku našla dva omalovažavajuća komentara na jednu našu promociju radionice. Naravno, od žena koje ne poznajemo niti one poznaju nas. Pročitala sam komentare pune podbadanja. I nakon toga cijeli dan promatrala kako oni na mene djeluju. Shvatila sam da ih se teško otresti. Izbrisati ili zaboraviti. Stalno su se vraćali - ružne riječi koje u naše tijelo uđu kao ubodi nožem i zatim se poput otrova prošire i grickaju proizvodeći tugu, ljutnju, nelagodu, potrebu da tim ženama objasnim da su pogriješile. Zanimljivo mi je bilo samu sebe promatrati - tu ogromnu moć koju su ružne riječi imale nada mnom.
Vjerujem da hejteri čak i nisu svjesni koliko jako svojim komentarima povređuju druge, oni sami su puni otrova (možda su nesretni ili su i sami zlostavljani) i jednostavno traže mjesta gdje mogu istresti taj otrov iz sebe van.
Pogotovo na ljude s kojima se nikad neće morati susresti licem u lice. Svakoj takvoj osobi moglo bi se pomoći no u većini slučajeva oni su potpuno sigurni da je problem isključivo u drugima. Tako je sa svim nasilnicima.
'Istresanje otrova'
Pitala sam se ima li smisla odgovarati na te komentare. Intuitivni dio mene znao je da je bolje ne reagirati no drugi dio je imao potrebu barem nešto napisati. Pa sam nakon dva dana razmišljanja ipak odgovorila, pokušavši sve okrenuti na šalu (kao, eto sad i ja imam svoje hejterice, dobrodošle i želim vam sve dobro), ali vrlo brzo sam shvatila da hejterski mentalni sklop definitivno nije spreman na šalu. Odmah me dočekala nova lavina svih mogućih napada kojih su se mogle dosjetiti (a bez da, shvatila sam iz teksta, uopće znaju i kako se zovem). Sve u svemu, sjajna škola.
Pa sam zato, nakon tog jednog pokušaja (koji mi je pokazao koliko je besmisleno odgovarati hejterima), zaključila da trebam napraviti onako kako sam savjetovala Australki i da je jedino ispravno postupanje s njima - odmah ih brisati.
Moj internetski prostor neće biti ničija kanta za smeće.
Riječi bole i riječi liječe. Riječi su moćne i zato ih treba upotrebljavati s punom sviješću o toj moći i koliko je moguće se zaštititi od tuđeg istresanja otrova. Znam da na žalost nije uvijek izvedivo maknuti se od ljudi koji vas povređuju, ali na internetu to srećom možete. Ne odgovarajte im, ne raspravljajte s njima, već ih odmah nakon pročitanih prvih riječi brišite. Oni imaju pravo biti kakvi god žele, ali ne u vašem prostoru!
Sati našeg života su previše dragocjeni da bismo trošili vrijeme i osjećaje na nepoznate ljude i njihove uvredljive riječi. Ako im dopustimo da kreiraju naše raspoloženje, time baš nikome ne činimo išta dobra. Ako nas takvi komentari izbace iz ravnoteže, nećemo imati dovoljno energije za kreiranje, niti dovoljno radosti i ljubavi za davanje svojim bližnjima. Puno je bolje, bez obzira na sve i svih, isključivo se usmjeriti na njegovanje i stvaranje svog svijeta podrške i dobrohotnosti. Pa će možda (možda ipak), jednog dana to dotaknuti i iscijeliti i neka zatvorena i ogorčena srca.