Dopuštate li i vi svojim unutarnjim obeshrabrujućim glasovima da vas uvjere da je sigurno netko drugi bolji ili sposobniji i da nije u redu isticati se? Jesu li ljudi oko vas uopće svjesni vaših sposobnosti i potencijala, doprinosa koji možete dati, vaših talenata? Ili se neke od njih ne usudite pokazati?
Primjećujem da je ta rečenica "Tko sam ja da..." svakodnevno prisutna u mnogim životima. A bila je dugo prisutna i u mojem. U puno situacija u kojma se trebalo javiti za "izlazak na pozornicu", ja sam puštala da se netko drugi javi. Jer tko sam ja da se guram u prvi plan?
Bio je prisutan taj stalni osjećaj da su drugi sigurno bolji, kompetentniji, iskusniji... i taj je osjećaj bio onaj koji donosi odluku. Po inerciji. Bez razmišljanja. Prastaro uvjerenje.
Moć 'klika'
Ne znam točno u kojem trenutku se u meni dogodio "klik" da to uvjerenje više neće donositi odluke. Umjesto starog načina slušanja uvjerenja, počela sam puno više osluškivati svoj unutarnji žar, svoje istinske želje i impulse i postupati po osjećaju "Voljela bih to!", ne zamarajući se mislima je li netko drugi možda bolji. I staro uvjerenje me sve manje i manje ometalo.
Situacija na tu temu dogodila se i nedavno. Za 16. listopada u Londonu je planirana promocija knjige "Transformation Lessons" u kojoj je nas 38 autora napisalo svaki po poglavlje. Svi smo članovi organizacije transformacijskih leadera ATL Europe i svatko je opisao najvažnije iskustvo promjene u svom životu i savjet na tu temu za čitatelje.
Mjesec dana prije 16. listopada dobili smo e-mail u kojem smo pozvani da se javimo ako želimo biti jedan od nekoliko govornika na promociji. Kad sam to pročitala, prvo se po automatici javio onaj stari glas: "Tko si ti da se za to javiš? Zašto bi baš ti govorila? Sigurno će se mnogi drugi javiti." Stari poznati glas. Kojem više ne dopuštam da odlučuje. Pa sam zato sebe upitala:" Bih li voljela govoriti na toj promociji? I prenijeti publici žar onoga o čemu sam pisala u knjizi?" Odgovor mog srca bio je "DA!" i ja sam poslala prijavu, bez obzira na to što se unutarnji saboter i dalje bunio. Njegova stvar. Ne zanima me.
I tako smo se prošlog četvrtka svi okupili u Londonu, na zaista prelijepoj promociji. Zamolila sam sve svoje anđele za pomoć da moj govor prođe najbolje što može i izašla sam na pozornicu bez treme i s velikom radošću.
Još vam oduzima sreću i užitak?
Ispričala sam sve što sam željela, na način kako sam bila zamislila i publika je govor divno primila. Kad je program završio, mnogi nepoznati ljudi su mi prišli i čestitali s riječima da im se govor jako svidio, potaknuo ih na razmišljanje, a neke i na akciju unošenja promjena u život. Gledajući sva ta nasmijana lica, kojima je ono što sam rekla doprinijelo osjećaju sjajne i važne večeri u životu, pomislila sam kako je i njima i meni jedno glupo staro uvjerenje moglo sve to uskratiti. Glupo staro uvjerenje.
I zato vas molim da osluhnete - slušate li i vi to uvjerenje? Dopuštate li mu da vam oduzme užitak dijeljenja vaših darova pred drugima i da oduzme drugima užitak primanja mudrosti ili talenata koje biste mogli izraziti? Želite li prestati dopuštati tom uvjerenju da su drugi bolji od vas da odlučuje?
Molim vas, obećajte mi da ćete to učiniti! Svaki puta radije poslušajte svoje "Voljela bih to" i dopustite si radost dijeljenja vrijednosti koje su u vama. Vjerujte mi, poslije ćete sami sebi čestitati na toj odluci.