Neki dan je u jednoj od WhatsApp grupa kojih sam član postavljen izazov: "Neću se ljutiti ni naljutiti 24 (budna) sata."
Malo me to iznenadilo. "Pa zar bi to trebalo biti teško?"- pomislila sam. I zaista, taj dan se nisam ni na koga i ni na što ljutila. A zatim sam idući dan počela zapažati suptilne male ljutnje - misao kad pogledam svoje dvorište pa se ljutim što nisam još našla vrijeme da posadim cvijeće, misao dok šetam pored Save "Kako ljudi mogu bacati otpad u prirodu?" Da, tih malih ljutnji zapravo ima u svakom danu.
Velike ljutnje
Većina članova grupe izvijestila je da je vrlo brzo pala na izazovu. No, ja mislim da su te male ljutnje sasvim normalan dio pojma 'biti ljudsko biće' i da nam ne bi trebao biti zadatak da ih iskorijenimo. Ali što je s velikim ljutnjama?
Sad kad se u mojem životu pojavila tema ljutnje, kad sam o tome počela razmišljati, ubrzo mi se dogodila i jedna prava, veća.
Naime, mojim je roditeljima došao dvostruki iznos računa za telefon i internet. Nazvala sam tvrtku s kojom imaju ugovor i sa službenicom (ponovno) dogovorila novi ugovor i termin kada će njihovi tehničari doći promijeniti opremu i dogovorila da komunikacija telefonom i e-mailom ide preko mene. No dva dana kasnije zovu me iz te tvrtke za dogovor termina dolaska tehničara. "Ali mi već imamo dogovoren termin sutra u 12"- objašnjavam ja. "Mi nemamo tu ništa upisano, možemo dogovoriti za idući tjedan"- odgovara službenica. I tu se ja već počnem lagano ljutiti. A nakon obećanja da će provjeriti pa me nazvati (i onda ništa) pa drugog poziva iz iste tvrtke gdje žele ugovor poslati na stari e-mail ("Ali ja sam prije dva dana, uz prisustvo majke promijenila e-mail za slanje" - kažem no ne pomaže), postajem još dodatno ljuta. Tog sam dana pokušavala riješiti problem razgovarajući sa šest različitih ljudi u tri službe, ali svi razgovori su završavali sa "Ja vam ne mogu pomoći, ali ostavit ću poruku kolegi/kolegici pa će vam se javiti." I nitko se nije javio.
Nekako, gotovo da sam sigurna da ste se i vi susreli sa sličnim situacijama. Ja dugo nisam pa me ta količina neprofesionalnosti zaista razljutila. I tu sada dolazi poanta zašto vam ovo pišem. Kad nas savlada i obuzme ljutnja, što ona čini - nama?
Gorivo za promjenu
Te sam večeri otišla na badminton. Jako volim igrati i uglavnom mi igranje dobro ide. Te večeri nije. Loši udarci i promašaji sve jedan za drugim. Kao da nisam imala dovoljno energije ni refleksa ni preciznosti. I jasno sam osjećala zbog čega je tako - onaj snažni osjećaj ljutnje (i nemoći da riješim problem) me doslovno energetski iscrpio i iscijedio. Odlučila sam ga, igrajući dalje, svjesno otpuštati. Otpuštala sam sve osjećaje vezane uz problem s teleoperaterom i svjesno se otvarala prema 'ovdje i sada'. I tako sam opet igrala sve bolje.
Dakle, kad dopustimo da nas obuzme ljutnja, ona nas zapravo oslabi i iscrpi.
No postoji još gora varijanta - kad dopustimo da se ljutnja u nama nagomilava. Nedavno mi je prijateljica rekla kako je stalno ljuta na situaciju u kojoj se nalazi, ali želi biti pristojna i ne dopušta si da tu ljutnju izrazi. Takav način funkcioniranja može biti poguban za zdravlje - ako postoji potiskivana ljutnja koja često u vama kuha, to vas može doslovno razboljeti.
No upravo takvu snažnu nagomilanu ljutnju, umjesto da je se pokušate riješiti, najbolje je svjesno upotrijebiti - kao gorivo za promjenu!
Koliko god se čudno činilo, upravo ljutnja može biti zlata vrijedna emocija u vašem životu - upravo ona vam može pomoći da za nešto konačno kažete: "Dosta je! Ja želim nešto drugo i sada krećem to i postići!"
Nakon još nekoliko dana bezuspješnih razgovora sa službom za korisnike teleoperatera, jednostavno sam im mirno napisala e-mail s opisom problema i napomenom da ćemo promijeniti operatera ako se sve to ne riješi u iduća dva dana. U roku od sat vremena nazvao me tehničar da odmah dođe kod mojih roditelja.
Sanjine radionice i savjetovanja možete potražiti OVDJE