Već duže vrijeme se kroz tzv. alternativnu literaturu provlači teza kako je važno biti pozitivan i kako nam pozitivne misli donose ne samo bolje rezultate i lijepa ostvarenja u životu, nego nam pomažu i da budemo zdraviji. S druge strane, sigurno ste u posljednje vrijeme primijetili i naslove poput "Kakva pozitiva? Na najvažnije korake u životu su me potaknuli upravo osjećaji ljutnje i beznađa!"
Zbunjuje li vas to? I tko je onda u pravu? Kako ja to vidim - obje strane! Svaka na svoj način. No da bismo razumjeli ovu dilemu, važno je uzeti u obzir najvažniji faktor, koji se najčešće ne spominje. A taj je: je li stanje u kojem se osjećate loše i mislite "tamne" misli akutno ili kronično? Jer upravo u tome je najbitnija razlika!
MI IMAMO MOĆ
Najprirodnija stvar na svijetu za sve nas je da imamo periode kad se ne osjećamo sretno, kad smo puni upitnika ili smo povrijeđeni, tužni ili ljuti. Sve ove emocije nisu negativne, to su jednostavno osjećaji koji imaju svoju svrhu. I upravo takva stanja zaista mogu biti "kap koja je prelila čašu" i natjerala nas na važne životne promjene. Ne bi bilo dobro da se u takvim situacijama pretvaramo da je sve super, jer su upravo takva stanja ponekad odlično pogonsko gorivo koje nas pokrene da se zauzmemo za sebe ili učinimo nešto važno, neki novi životni korak.
Ali - zapamtite da se ovdje radi o akutnim stanjima koja su prirodna u životu svakog čovjeka i zaista mogu biti i korisna!
No kada se naprotiv, radi o kroničnom osjećaju, o nečemu što nam je prešlo u naviku, o tome da se stalno i konstantno osjećamo loše, tada je situacija sasvim drugačija! Emotivne navike i navike razmišljanja koje nas obuzmu i zatim kreiraju dugačke periode u životu u kojima smo si dopustili uroniti primjerice u stalnu ogorčenost ili samosažaljenje, nisu nikako produktivne za nas, a niti za našu okolinu. Ako dopuštamo da nam prolaze mjeseci ili čak godine u konstantnoj mrzovolji, u stanju "jadan ja" ili stavu "osvetit ću se", i to pripada u ljudsko iskustvo, no je li zaista vaš izbor u tome dugo boraviti? Kamo vas to uopće može dovesti i je li to zaista nešto što ne bi trebalo svjesno pokušati promijeniti?
Primjer ovoga je kad nakon neuspjelog braka žena (ili muškarac također) godinama živi u osjećaju povrijeđenosti i izdaje, s usmjerenošću na puno malih osveta i s puno zajedljivosti. I time samo uništava svoj život (i život ljudi oko sebe). Prvobitna povrijeđenost je normalna i prirodna, ali mi imamo moć odlučiti da je vrijeme toj fazi reći "dosta je" i snažnije se usmjeriti na bavljenje nečim pozitivnijim - stvarima koje nas raduju i ispunjavaju.
Znam da to ponekad izgleda teško za učiniti. Pa evo savjeta
Ako imate osjećaj da ste i vi upali u začarani krug u kojem se stalno osjećate loše, prvo pokušajte te osjećaje intenzivno u kratkom roku izbaciti van - da vas ne "grickaju" stalno i pomalo. Jednostavno pokušajte snažno i glasno izraziti sve što osjećate - sami, s prijateljicom, s terapeutom - ako je potrebno i vičite i lupajte i plačite, neka baš sve izađe van. Napišite to, nacrtajte to, izbacite iz sebe na sve načine. Olakšajte se. Neka sve izlazi, koliko god dugo treba. Stalno se pitajte: "I što ima još?" Ako je s vama prijateljica ili terapeut, sve što pri tom ta druga osoba treba reći je: Vidim te, čujem te, razumijem te.
A kad temeljito izbacite van baš sve osjećaje koji su vas mučili, upitajte se: želim li se i dalje okupirati tom temom? Biti uronjena i zaokupljena upravo ovim osjećajima koji su mi pomalo prešli u naviku? Jesam li se spremna s njima rastati, otpustiti ih i otvoriti vrata nekim novima? Pozitivnijima?
Jer uspjeti se prebaciti u naviku pozitivnijih osjećaja i razmišljanja je zaista vrijedan pothvat, koji stvarno donosi dobrobit i tijelu i duhu. Kada pozitiva postane vaše temeljno razmišljanje i osjećaj, tada vam ona postaje prirodna, ne trebate o tome ni razmišljati, a kamo li se na nešto prisiljavati. A svaku situaciju u kojoj se osjećate loše prihvaćate isto tako prirodno i puno lakše, znajući da iz nje možete izvući poruke, pouke, pa čak i - snagu!