Protekle je subote bilo vjenčanje našeg starijeg sina,Tea. Ja sam još uvijek u slavljeničkom raspoloženju (tako da primjerice nisam još skinula bijele mašne s retrovizora svog auta, niti bijele balone u obliku srca, trake i ružice iz našeg dnevnog boravka) pa bi bilo logično da vam nešto napišem o vjenčanju.
U svadba-filmu
Ali sjedeći ovdje za tipkovnicom sam jasno shvatila zašto na svijetu ima tako malo pjesama koje govore o sreći - jednostavno zato jer se sreće nemamo potrebu oslobađati na papiru. U njoj samo plutamo i lijepo nam je. Izbaciti na papir imamo potrebu one stvari i situacije koje nas muče.
No ipak, u ovom trenutku vam ne mogu pisati ni o čemu drugom, potpuno sam u svadba-filmu pa ću vam napisati što god mi dolazi.
Postao je muškarac
Dakle, kakav je to osjećaj oženiti sina? - možda se pitate. Jako, jako radostan! Još jučer je bio dijete (u mojoj slici stvarnosti), a sada je odrastao i odgovoran muškarac koji kreira vlastitu obitelj. I divno mi je bilo na toj svadbi gledati kako je to dijete postalo muškarac kakav ja mislim da bi muškarci trebali biti - samouvjeren, ali i osjećajan, pozitivan i otvoren. I koji jasno i bez ograda izražava ljubav i poštovanje prema svojoj (evo te još uvijek neobične riječi) supruzi.
Nešto novo
I ustvari sam baš sretna što nikada nisam osjetila ono što zovu "sindrom praznog gnijezda", nekako mi je bilo prirodno da djeca traže svoj put, da možda žele živjeti u inozemstvu (gdje su zajedno bili godinu i pol, ali su se ipak odlučili vratiti) i da svako vrijeme za sve nas nosi nešto novo. Pa mi je tako potpuno prirodna novost bila da su se oba naša sina zaposlila i krenula živjeti svojim vlastitim tempom i u okruženju koje sami stvaraju.
Sve mi je to nekako upravo onako kako bi trebalo biti. A suprugu i meni je dovoljno zabavno i kad smo sami.
Svekrva
A možda vas zanima i kakav je osjećaj biti svekrva? Slažete li se da je "svekrva" baš nekako čudna i nelijepa, kvrgava i špičasta riječ? Nabijena je stoljetnim nabojem koji baš i nije pozitivan. Pa ću ja odabrati ne osjećati se kao svekrva :-). Teo i Maja su već dugo zajedno pa je Maja već davno postala dijelom naše obitelji, kao i Teo njihove. Tako da je Maja jednostavno još jedno (odraslo i nasmijano) dijete u našoj obitelji. Pa ako me djeca budu zvala da se s njima igram, rado ću se svaki puta odzvati, ali ne pada mi na pamet da im namećem bilo kakve svoje igre.
Osim svekrva, postala sam i prija, baš je to zabavno! No mislim da ćemo se Majina mama i ja i dalje zvati imenom i da ćemo nastaviti razmjenjivati "šrafcigere" i bušilice (koje obje više volimo od recepata).
A kad se organizira vjenčanje, je li bolje da je malo i intimno ili veliko s puno uzvanika? Za svakoga od vas je, sigurna sam, odgovor na ovo pitanje drugačiji, ali nama se svadba srednje veličine pokazala sjajnom - svi smo se međusobno uspjeli družiti i zaista je prelijep bio osjećaj da svi (i prijatelji i rodbina, i mladi i stari) sudjeluju u toj erupciji plesa i pozitive koja nas je nosila cijelu večer. Sreća zaista raste kad se dijeli i treba se dijeliti!
U plesnom ritmu
Eto, ovo je jedino o čemu sam vam danas mogla pisati. Moje noge još uvijek cupkaju u plesnom rimu i jednostavno sam željela preliti i na vas malo te svoje radosti. Zamislite i vi danas da ste na nekom vjenčanju pa sami za sebe malo zaplešite. Grlim vas sve!
Sanjina savjetovanja i radionice potražite OVDJE.