Ovaj put vam ne mogu pisati ni o čemu drugom nego o onome kroz što trenutno prolazim. Naime, preminula je moja mama. Iako je imala već 84 godine i mučile su je razne boljke, tako da je jedva hodala, imala je i dalje veliku volju za životom i uvijek se svima nama radovala. Ali onda je jedno jutro u spavaćoj sobi pala. Hitna pomoć ju je odvezla i bili su gotovo sigurni da je slomljen kuk. Ja nisam smjela ići s njom u bolnicu. Nakon cijelog dana pregleda, snimanja i pretraga javili su mi da kuk ipak nije slomljen i da će ju vratiti kući. I tako su nam mamu isti dan oko ponoći vratili kući, ali potpuno izgubljenu i odsutnu. Idući dan smo se svi brinuli oko nje, ona nam se smiješila, ali je govorila sve nerazumljivije. Treći dan više uopće nije bila pri svijesti.
Kad sam to jutro sjela pored nje, zamolila sam anđele da mi pomognu da joj pomognem. I došlo mi je da ju samo trebam primiti za ruku, staviti drugi dlan na njezin grudni koš i u mislima joj slati puno, puno ljubavi. Pa sam tako i učinila. Njezino disanje je uskoro postalo mirno i lagano, kao da je odahnula, kao da se prepustila toj ljubavi. A onda je udahnula svoj posljednji dah i jednostavno - prestala disati.
Svetost trenutka
Ostala sam tako s njezinom rukom u mojoj ruci još neko vrijeme, osjećajući svetost tog trenutka. Osjećajući da je njezin duh otišao iz tijela, ali da svjetlosna nit ljubavi koja nas povezuje ostaje zauvijek - snažna i netaknuta. I osjećajući zahvalnost što su je iz bolnice poslali kući pa je svoje posljednje trenutke mogla provesti u svom domu okružena svojim najmilijima.
Toga sam dana obavila sve formalnosti koje su bile potrebne, čudeći se samoj sebi kako osjećam prvenstveno duboki mir i zahvalnost. I kroz iduće dane dogovaranja svih detalja oko sahrane osjećala sam se mirno i kao da je mama cijelo vrijeme sa mnom, kao da zajedno sve to radimo, biramo i organiziramo. Jedino u trenucima između sna i buđenja dolazile bi mi sjetne misli i sjećanja na djetinjstvo pa su se suze tiho kotrljale niz obraze.
U svim tim danima (i još uvijek) osjećala sam se kao u nekom balonu izdvojenom od svijeta. Kao da su sve svakodnevne obveza otplovile u drugi plan, a u prvom planu je bilo samo ono što je istinski važno - kako mamu na što ljepši način ispratiti i povezati se sa svim ljudima koji su je voljeli. Kroz prelijepe poruke sućuti koje sam primala osjećala sam koliko puno srca je svojim životom dotakla.
U roditeljskom sam stanu pronašla kutije sa starim crno-bijelim fotografijama iz njihove mladosti pa sam noćima sastavljala mali filmić od slika maminog života za projekciju na ispraćaju. I kao da sam prvi puta istinski otkrivala tko je ona bila kao mlada djevojka, nasmijana, obučena po modi iz 50-ih i 60-ih, puna snova i životne radosti. I bilo mi je žao što te slike već dugo nismo zajedno gledale.
Na ispraćaju je bila puna velika dvorana Krematorija, puna ljudi koji su istinski voljeli mamu.
Svima su nam srca bila topla, otvorena i povezana dok smo ju ispraćali okruženu cvijećem i zvukovima gitare - uz pjesmu Beatlesa „And I Love Her“.
Nisam željela da taj ispraćaj bude u znaku tuge, nego što više u znaku ljubavi i zahvalnosti. I tako je i bilo.
Mamina smrt je u živote svih nas koji smo je voljeli prizvala još više povezanosti, međusobne brižnosti i podrške. Sigurna sam da je ona sretna zbog toga.
I smrt svakoga od nas bi jednog dana trebala učiniti to isto.
Moja mama je znala kako pružati bezuvjetnu ljubav, to je najvrjedniji poklon koji smo od nje dobivali. Šaljem u mislima takvu ljubav i svima vama.