Eto, stigla nam je i nova 2022. godina! Dočekali smo je, proslavili i sad smo na početku jedne sasvim nove i još neispisane stranice.
Iako svi jedni drugima od srca želimo najljepše želje, istovremeno nam se ova godina čini prilično neizvjesna, zar ne? Što nas u njoj čeka? Koliko ćemo moći sami krojiti svoje ciljeve, kakva će nas iznenađenja dočekivati?
U subotu, na prvi dan nove godine navečer sam bila u Rijeci, uživajući u druženju sa svojim sestričnama. No dok smo se vozile gradom sve su ulice bile u gustoj magli, dosta neuobičajenoj za Rijeku. "Ovaj prvi dan 2022. baš nekako ilustrira godinu u koju smo ušli," - pomislila sam - "potpuno je maglovit."
Idućeg jutra smo suprug i ja imali s prijateljima dogovoreno malo planinarenje u brdima iznad Mošćenica. Jutro u Opatiji počelo je također maglovito pa smo se prema parkiralištu na kojem smo se trebali sastati vozili kroz hladnoću, vlagu i sivilo.
Nakon okupljanja, odvezli smo se do malog sela Obrša, ostavili automobile i zatim krenuli hodati uskom planinskom stazom uzbrdo. "Nadam se da sam se dovoljno toplo obukla", pomislila sam. Kročili smo kroz maglovitu šumu po stazici pokrivenoj lišćem, vođeni bračnim parom koji živi u blizini i dobro poznaje ovaj kraj.
Drugačiji svijet
A onda, iznenada, zakoračili smo u neki sasvim drugačiji svijet - odjednom se zaplavilo nebo iznad nas i sunce nas je obasjalo svojim najsnažnijim sjajem! Kroz krošnje borova počela se pomaljati potpuno nevjerojatna slika. Izašavši na čistinu vidjeli smo nešto čudesno: dolje pred nama, obasjan suncem, bijelio se gust oblak, u kontrastu s jarkoplavim nebom, poput mekanog bijelog mora, prekrivajući cijeli Kvarnerski zaljev. Potpuno čudesan prizor. Iz tog gustog bijelog oblaka virio je u daljini samo najviši vrh otoka Cresa.
Penjući se dalje, postalo je jako toplo, sunce nas je snažno grijalo pa smo čak skinuli jakne. Na brdima iznad nas, okupani suncem, jasno su se razaznavali svaki kamen i svaka grančica. Popevši se do okomitih stijena na Zijavici, sjeli smo i samo promatrali nevjerojatan prizor kojem smo svjedočili i svejednako mu se divili.
Pod nama, u tom bijelom oblaku, bio je cijeli jedan svijet, tisuće ljudi u mjestima uz obalu koji su u tom trenutku bili u magli i hladnoći i nisu mogli vidjeti daleko oko sebe. A mi smo s ove visine vidjeli sunce. I daljinu i širinu i ljepotu. I bilo nam je toplo.
"Pa to je rješenje!"- pomislila sam - jako je važno ne biti uronjen u maglovitost života, u nejasnu perspektivu svakodnevnog pogleda na svijet. Umjesto toga, važno je često se sjetiti izdignuti u širu perspektivu. U perspektivu svoje duše i nekog višeg plana, u perspektivu svoje svrhe.
S ove perspektive sve je moguće, jasnije se vidi što je smisleno, a što besmisleno, što je važno, a što nevažno. I što je najvažnije, osvještavamo da i izvan svega toga što je u magli postoji život, i to puno bolji život.
Važno je da se u maglovitim danima podsjetite da možete živjeti svjetlije i slobodnije, da možete odlučiti biti iznad i izvan magle. Ako vam je potpuno jasno da je to moguće, onda ćete taj put do sunca i pronaći.
Sanjine radionice i savjetovanja možete pronaći OVDJE.