FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
snaga ljubavi i zajedništva

Jednostavne stvari su ponekad najvažnije. I čine bitnu razliku...

18. listopad 2021.
U našoj široj obitelji postoji običaj kojem se uvijek unaprijed radujem


Ovaj put vam jednostavno želim prenijeti dvije obične i svakodnevne ljudske poruke, koje su mi ove subote ispunile srce toplinom.

Krajem listopada svake je godine vrijeme kada svi obilazimo groblja. I svaka obitelj pri tom ima svoje običaje. U našoj široj obitelji postoji običaj kojem se uvijek unaprijed radujem.

Moj djed je rodom iz Joševice, malog sela nedaleko Petrinje. Kad sam bila dijete, vodio me tamo ljeti k rodbini i ta zelena brda, krave, konji, plastovi sijena, zelene jabuke, domaći sir i jednostavnost života ostali su zauvijek topla uspomena u mom srcu.

Iako su djed i baka najveći dio života proveli u Zagrebu i iako svi mi njihovi najbliži živimo tu, djed je pred kraj života odlučio da će njih dvoje imati počivalište u njegovom rodnom selu. Na malenom groblju na vrhu zelenog brežuljka, ispod starog stabla dunje.

"Tako ćete barem jednom godišnje posjetiti Joševicu. Bilo bi lijepo kad biste se svi okupili" - objasnio je djed.


Beskrajno sam im zahvalna

Jako sam mu zahvalna na toj odluci. Jer zaista, uvijek se krajem listopada naša šira obitelj okupi na tom brdašcu. Groblje je utopljeno u prirodu, nema ograde, na rubu tek veliki kesten pod kojim je tepih od plodova u smeđim igličastim kukuljicama. A pored groblja se nalazi travnata livada s prelijepim pogledom na okolna brda i zelena polja, na kojoj se svi okupimo nakon uređivanja grobnih mjesta. Pa svi iznesemo hranu na improvizirani stol - nareske, domaći ajvar, s ljubavlju ispečene štrudle i pite (ja sam ispekla pitu od jabuka po starom bakinom receptu) i izmjenjujemo novosti. Zapali se i malena vatra među kamenjem pa se peku kesteni.

Ovoga puta nas je bilo devetnaest, ali zna nas biti i više - od male djece do gotovo stogodišnjaka. Neke od rodbine vidim jedino tu, jednom godišnje. Za sve nas taj je posjet groblju radostan događaj i beskrajno sam zahvalna djedu i baki što nas i dalje okupljaju, kako su činili i za života.

Tako da eto - groblje može biti, umjesto mjesta za tugu, mjesto ljubavi i zajedništva. I sigurna sam da bi upravo to naše drage pokojnike sasvim sigurno najviše radovalo.


Snaga zajednice

Druga stvar o kojoj vam želim pisati je upravo moć tog zajedništva.

Naime, dok smo se vozili prema Petrinji, sestrična Nataša nas je nazvala i zamolila da putem stanemo u nekoj trgovini i kupimo građevinskog ljepila. Kad smo stigli na groblje imali smo što vidjeti: petrinjski potres je i ovdje bio snažan i na mnogim grobovima je napravio veliku štetu, a na našima je srušio velike kamene nadgrobne ploče.

Gledala sam polomljenu mramorni gredu i tešku ploču s imenima prevaljene na bakinom i djedovom grobu i na zemlju izokrenutu ploču na prabakinom.

Te su ploče bile toliko masivne i teške da se nisu mogle niti pomaknuti. Ali tu sada dolazi na red snaga zajednice. Mogli smo biti žalosni što je sve razrušeno, mogli smo zaključiti da je kamenje preteško i da ćemo naknadno pozvati stručnjake. Ali nismo. Odlučili smo pokušati sami popraviti štetu. Uz puno odlučnih ruku i uz malo razmišljanja i primjene zakona poluge, uspjeli smo zajednički podići i građevinskim ljepilom učvrstiti obje srušene kamene ploče i zakrpati lom. I uskoro je sve bilo kao nekada, s posađenim raznobojnim cvijećem i treperavim svjetlom bijelih, crvenih i žutih lampiona.

Snaga ljubavi. Snaga zajedništva.

Eto, danas sam vam pisala o nečem vrlo jednostavnom. Jednostavne stvari su ponekad najvažnije. I čine bitnu razliku.

Teme
Linker
29. listopad 2021 05:31