Ove je godine kruška u našem vrtu izuzetno rodila. Nismo se mogli načuditi količini plodova koji su u kasno proljeće okitili grane, koje su se pod njihovom težinom počele savijati prema zemlji.
„Pola plodova otkinite i bacite,“ - savjetovali su nam prijatelji koji su imali iskustva s voćkama - „tako će one kruške koje ostanu biti krupnije, a manje plodova neće toliko opterećivati grane.“
Ali mi smo se nećkali. „Toliko divnih kruškica pa da ih otkidam i bacam?“- mislila sam ja - „Ne mogu, žao mi ih je.“ Pa sam odlučila stvari prepustiti „prirodnom tijeku“ i niske grane podbočila štapom. Sve diveći se tolikom mnoštvu zelenih okruglastih voćkica, gusto nakićenih među lišćem.
I kakvo je stanje sada, u jesen? Da, ima lijepih krupnih plodova, ali najveća je količina jako malih, gotovo neupotrebljivih kruškica, koje su same popadale s grana, a da se nisu propisno ni razvile. A grane? Nekoliko visokih grana na drvetu slomilo se pod težinom te velike količine plodova.
I sad nam je jasno da bi bilo bolje da smo dio kruškica proljetos otkinuli.
Zašto vam uopće ovo pišem? Zato što smo i mi sami ponekad poput drveta kruške. Mislimo da se možemo opteretiti s puno obveza i da ćemo sve to uspjeti „izgurati“. Ili pak vjerujemo da se možemo istovremeno jednako kvalitetno baviti s više područja ili da imamo kapaciteta i vremena posvetiti se svim mogućim interesima.
Događa li vam se to?
Da imate mnoštvo obveza i onda vas netko upita da preuzmete još jednu, a vi kažete „da“? Pa još jednu. I još jednu. Sve imajući u glavi neku sliku kako ima dovoljno vremena za sve to i da vi sve možete.
I što se onda dogodi? Čudite se kako se nekima od tih obveza ne uspijevate dovoljno posvetiti, neke zadatke čak zaboravljate napraviti. Ili se pak dogodi da - ‘puknete‘! Slomite se pod teretom, baš kao grane moje kruške.
Važno je osvijestiti da i u našem životu vrijede isti zakoni kao u prirodi. Ako želite da nešto napreduje, morate se tome moći posvetiti, to ‘hraniti‘ i njegovati. Nije moguće da s jednakom količinom energije, ljubavi i vremena hranite istovremeno deset ili petnaest stvari. Ako to pokušate, svaka od tih stvari samo će djelomično napredovati i možete se zbog toga osjećati frustrirano i razočarano, sve kriveći sebe što niste dovoljno efikasni, a ustvari tražeći od sebe nemoguće.
Važno je razlučiti koja područja života, ali i koji projekti, su vam doista važni i svjesno se njima više posvetiti. A da biste to mogli, treba skupiti hrabrost za ono za što ja kod naše kruške nisam imala srca učiniti - otrgnuti dio ‘plodova‘ kako biste se onim važnima mogli doista s punom pažnjom baviti.
Možda se neće srušiti svijet ako odbijete taj poziv na druženje, možda druga edukacija koju ste poželjeli upisati paralelno s postojećom može još pričekati, možda netko tko je navikao da mu pomažete, može konačno to preuzeti sam? Koje to kruškice samo po navici stalno opterećuju vaše grane, a mogli biste ih otpustiti? I u budućnosti ih više ne kreirati?
Predlažem jedan mali zabavni zadatak: nacrtajte drvo i zatim na njega docrtavajte jednu po jednu ‘krušku‘ – najvažnije stvari u vašem životu neka budu napisane na velike plodove, a manje važne na male. Tako ćete jasno vidjeti s koliko se to krušaka u svom životu bavite i lakše ćete se odlučiti za koje je vrijeme da ih uklonite.
S biranom količinom lijepih velikih plodova bit ćete poslije puno sretniji.
I što je najvažnije - vaše ‘grane‘ neće više pucati!