Ima tako nekih knjiga koje zauvijek dodirnu dušu i ostanu u nama. Sigurna sam da svatko od vas ima svoje takve knjige, koje su vas duboko dotakle ili osvijestile nešto novo u vama, možda vam čak promijenile tijek života. Ovaj put vam želim napisati nešto o jednoj takvoj knjizi, odnosno seriji knjiga koje su mene duboko dotakle.
"Anastazija", autor Vladimir Megre
Godine 2009. moj mlađi sin bio je u drugom razredu srednje škole. Jednog dana je iz škole donio tri male bijele knjižice sa zelenim ilustracijama na koricama. "To mi je dala Karla." - objasnio je u prolazu i ostavio ih na zajedničkom radnom stolu. Knjižice su zatim stajale tjednima na tom stolu u našem dnevnom boravku. "Zašto ne čitaš te knjigice?", pitala sam sina, uvjerena da se radi o nekom tinejdžerskom štivu. "Pa zapravo, to je više Karlina mama poslala tebi da pročitaš."- iznenadio me.
I tako sam uzela prvu knjigu u ruku. Na naslovnici dvije ženske noge satkane od zelenih cedrovih grančica. Naslov: "Anastazija". Pa sam počela čitati. A zatim doslovno gutati, upijati tu knjigu, stapati se s njome. Na početku knjige je pisalo da je Anastazija upotrijebila takove sklopove riječi koji 'blagotvorno djeluju na čovjeka', koji izravno dotiču dušu. Moju je dotakla svakako.
Čitajući, imala sam osjećaj da konačno čujem riječi koje sam oduvijek čeznula čuti, da konačno slušam nešto izuzetno važno, iskonsko, dobro, a tako jednostavno. Nešto što nije izvitopereno. Anastazijine rečenice tekle su jasno i čisto poput bistrog potoka i ulijevale se izravno u moje srce. Govorila je o smislu života, čovjeka, o povratku prirodi, o Zemlji, o odgoju djece, o zaboravljenoj povijesti i moćnoj energiji ljubavi. Anastazija, žena koja živi u potpunom suglasju s ritmovima prirode usred ruske tajge, smijala se i rastuživala nad našom opčinjenošću tehnologijom i pozivala nas da se vratimo zemlji i povezanosti sa svime što je živo. I da razvijamo svoje čudesne moći koje smo i zaboravili da imamo.
Postoji deset knjiga u toj seriji i nakon prve sam ih sve redom pročitala, potpuno očarana dubinom misli, bogatstvom uvida i količinom čiste ljubavi i praiskonske istine koje sam u njima nalazila.
Važan san
Te 2009. okupila se grupa nas Anastazija-entuzijasta i zatim smo se godinu i pol dana svaki tjedan sastajali vezano uz teme iz ovih knjiga, organizirali predavanja, projekcije, izlete, sadnju na iznajmljenom komadu zemlje. Na žalost, ideja koju smo imali, o kreiranju eko-sela po uzoru na sela koja su po uputstvima iz knjiga počela nicati po Rusiji, nije uspjela zaživjeti.
No, iako se grupa nakon nekog vremena prestajala sastajati, ta je ideja i dalje ostala u mom srcu kao veliki važan san.
Protekli me tjedan svladala viroza pa sam bila prisiljena ležati. I tako sam posegnula za knjigama o Anastaziji, nakon 12 godina. I evo čitam ih i ponovno se probudio isti žar. Poželjela sam ga podijeliti sa svima vama. Vjerujem da su ova znanja upravo sada potrebnija nego ikad. Umjesto srljanja u smjeru u kojem smo svaki dan sve više i više sati doslovno prilijepljeni za svoje laptope i mobitele, vrijeme je da se trgnemo i vratimo prirodi, dok je još ima. Umjesto da su naši koraci 'prema naprijed' - još noviji mobitel, još savršeniji ovaj ili onaj softver, daleko bi dragocjenije i zdravije bilo da se usmjerimo na produbljivanje svojeg razumijevanja biljnog i životinjskog svijeta, da ponovno naučimo proizvoditi vlastitu hranu, osnažimo intuiciju i protkamo svoje živote sa što više ljubavi i čistoće.
Ima toliko toga što nas nepotrebno opterećuje, život je namijenjen da bude radosniji, jednostavniji, zdraviji i prirodniji. Ako je i u vama nešto zatitralo čitajući ovo što vam pišem, posegnite i vi za knjigama o Anastaziji.
Pa ćemo još lakše zajedno kreirati puno ljepši svijet na valovima ove dragocjene inspiracije.
Sanjine radionice i savjetovanja možete potražiti OVDJE.