Posljednjih godinu dana dogodilo se nekoliko nemilih događaja u Europi, najčešće vezanih uz terorizam. To su zaista velike tragedije za mnoge obitelji i svi iskreno suosjećamo sa žrtvama napada. No, ovo je priča o strahovima koje takvi događaji mogu u nama izazvati.
Kod nekih ljudi koje poznajem pojavio se strah od bilo kakvog putovanja. Jedna moja prijateljica je, nakon terorističkog napada u Parizu, odustala od već uplaćenog obiteljskog putovanja u London kojemu su se svi mjesecima veselili. Drugi prijatelji su, nakon napada na aerodromu u Bruxellesu, odlučili da više neće putovati avionom... Strah se naprosto uvuče i počne gospodariti. Svijet oko nas počne se činiti vrlo nesigurnim mjestom.
Pozitivan stav
Našoj obitelji se pak bilo posložilo da je za vikend koji je bio dva tjedna nakon pariškog napada, naš stariji sin trebao polagati ispit (potreban za njegov posao) u Londonu, a mlađi je bio pozvan prijateljici u Pariz da je malo utješi. Razmislivši o tome, smo svi odlučili biti u potpuno pozitivnom stavu da su sigurni i da će sve proći u najboljem redu. Obojica su odletjeli na svoje destinacije i sve je proteklo na najbolji mogući način. Jednostavno nismo dopustili strahovima da nas maltretiraju.
Ima li to veze sa zdravim razumom?
Mislim da tijekom života ne trebamo podilaziti svojim strahovima. Ako im dopustimo da oni odlučuju, uskratit će nam mnoge životne radosti. A ti strahovi su vrlo često i u suprotnosti sa zdravim razumom - ako, recimo, odlučiš otputovati u London, kolika je vjerojatnost da nastradaš baš ti od sedam i pol milijuna stanovnika (gotovo dvije Hrvatske)?
Uostalom, nitko od nas ne može znati je li za njega opasnije odletjeti u Pariz ili ostati kod kuće. Da baš to - ostati kod kuće!
Sudbina, ili?
Na tu temu želim vam ispričati dvije istinite životne priče.
Prvu, vrlo poučnu priču, ispričala mi je moja svekrva.
Dok je još pohađala gimnaziju u Rijeci, ona i cijelo njeno društvo odlučili su jednoga dana isprobati skijati na Platku (skijalište u blizini Rijeke). To su bila vremena jednostavnih drvenih skija koje su se kožnim remenčićima pričvršćivale na gojzerice. Društvo je bilo uzbuđeno oko te ideje i danima su se pripremali i radovali tom izletu. No, roditelji jednoga od njih, Josipa, odjednom su zaključili da je skijanje opasno i uplašili su se da bi njihov sin mogao slomiti nogu ako se krene spuštati niz snježnu padinu na tim sumnjivim drvenim daskama. Pa su mu zabranili da ide na izlet. Koliko god su ih ostali prijatelji molili, oni su ostali pri svome - svi neka idu ali Josip će ostati kod kuće!
I tako je u taj odabrani dan društvo otišlo u svoju avanturu. Bili su veseli, kako to već sa svakom mladosti biva, smijalo se, pjevalo, skijalo i padalo. I svima je to bio doživljaj za pamćenje. Nakon čitavog dana na planini, nasmijano i razdragano društvo spustilo se natrag u Rijeku. Prije povratka kućama odlučili su zajednički posjetiti Josipa da mu ispričaju kako im je bilo. No kad su došli njegovoj kući, dočekalo ih je iznenađenje - Josipova majka im je otvorila vrata vidjljivo potresena, a Josip ih je dočekao sjedeći s nogom podignutom na stolac. Noga je bila - u gipsu! Pao je tog popodneva preko kućnog praga!
I opet...
Drugu priču na tu temu ispričala mi je prijateljica. U jednom periodu svoje mladosti, Maja je počela izlaziti s društvom koje se njenoj mami iz nekog razloga nije sviđalo. I tako, iz straha i opreza, mama joj je jedne subote zabranila izlazak. „Ne možeš s društvom van, pogotovo ne tako kasno!“ inzistirala je mama i Maja je morala ostati kod kuće. To ju je beskrajno ražalostilo. A onda se odlučila utješiti toplom kupkom u kadi. Natočila je vodu i uronila u mirisnu pjenu za kupanje.
Nakon pola sata njenoj je mami postalo čudno zašto je Maja tako dugo u kadi pa je zakucala na vrata kupaone. Odaziva nije bilo. Vrata srećom nisu bila zaključana, jer kad je mama ušla, našla je Maju u već gotovo beživotnom stanju od trovanja plinom koji je procurio iz bojlera. Hitna pomoć stigla je u posljednji čas i odvezla je u bolnicu.
Maji je poslije trebalo nekoliko mjeseci da se oporavi i ponovo se osjeća zdravom.
Odbacite crne misli, zar nije ljepše maštati o svemu lijepom što bi vam se moglo dogoditi, što biste mogli vidjeti i iskusiti?
Možemo li se zaštititi?
Oba ova primjera ilustriraju koliko je besmisleno živjeti u strahu. Strahujući i bojeći se zapravo se ne možemo zaštititi od nevolje, jer nas ono čega se bojimo može sustići bilo gdje, a s druge strane, isto tako bilo gdje, možemo doživjeti neponovljivo lijepe doživljaje. Pa je tako puno bolje razmišljati o svemu prekrasnom što bi nam se moglo dogoditi i jednostavno živjeti život punim plućima!
Prevrijedna iskustva
Naravno, ne navijam za to da rezervirate svoj godišnji odmor u nekoj ratom zahvaćenoj zemlji, no putovanja, upoznavanje svijeta, druženja, sportovi i mnoge druge avanture su previše vrijedna iskustva da bismo ih odbacili zbog bilo kakvog straha.
Dakle, ako vas ikada počnu obuzimati strahovi i neigurnost:
- Prisjetite se lijepih i pozitivnih događaja iz svog života i života vaših prijatelja.
- Sjetite se da je više milijuna puta veća vjerojatnost da stvari prođu dobro nego loše.
- Zamišljajte najbolje moguće ishode svog pothvata.
- Zamolite svoje anđele i pomagače da vas štite i daju vam osjećaj sigurnosti.
- Sjetite se da ste ovoj planeti i ljudima oko sebe najpotrebniji pozitivni i neustrašivi!