Ovih sam dana (kao vjerujem i mnogi od vas) uzela 'mali godišnji odmor' i naša se cijela obitelj iz Zagreba spustila na more (što je divno čudo, jer dečki već žive svoje živote). Pa sam tako danas ovog vikenda guštala u prvom ovogodišnjem kupanju.
Naše je more zaista najljepše na svijetu. Ulazeći u vodu, uživala sam u svakom polaganom koraku, promatrajući igru valova, oble kamenčiće na dnu i male srebrne ribice koje su mi plivale oko nogu. Kad sam uronila u ugodno toplu vodu imala sam osjećaj da doslovno grlim more, i ono mene.
Poželjela sam da i ja imam opet osam godina
Nakon plivanja, sunčala sam se na plaži. Odjednom su mi pažnju privukle dvije dugokose djevojčice u šarenim kupaćim kostimima koje su se odlično zabavljale u ovom zlaćanom popodnevu. Roditelji su razgovarali u blizini, a one su bile potpuno zaokupljene svojim igrama. Imale su oko 8 godina.
"Heej, idemo istraživati veliko kamenje!" - uzbuđeno je doviknula jedna. "Pronaći ćemo onaj koji na sebi ima nacrtan znak.“ - značajno je dodala. Druga je odmah potrčala prema njoj i već u idućem trenutku obje su se stale verati preko kamenja koje se na rubu plaže spušta u more. Slušajući ih, sa sjetom sam se prisjetila tog djetinjeg osjećaja avanture i istraživanja svega novog i uzbudljivog.
Uskoro se njih dvije vraćaju natrag. "Idemo sada tražiti lijepe kamenčiće! - s ushitom objavljuje prva. „“ Daaa! - oduševljeno će druga. Sagiba se i dohvaća očevu kapu: "Imamo i torbicu!“ - svečano objavljuje. Zatim zajedno pomno i pažljivo lutaju plažom u potrazi za blagom - najljepšim kamenčićima raznih boja. Desetak minuta kasnije već su bile u moru do pasa, sa smijehom izvikujući: „Priprema pozor, skoči kroz prozor!“ I na to bi se obje bacile i zaronile u vodu. Poželjela sam u tom trenutku da i ja imam opet osam godina pa da im se mogu pridružiti.
Životna radost
U ovim djevojčicama i njihovoj igri osjetila sam esenciju životne radosti. Njihov duh bio je prekrasno živ, prisutan i snažan i one su mu dopuštale da ih vodi bez razmišljanja. Tu nigdje nije bilo velikih pitanja, poput 'Što želim od svog života', jer su život jednostavno doživljavale kao prekrasnu avanturu. Mašta im je stalno bila uključena i na svakom su koraku pronalazile sitnice kojima su se radovale. Kroz druženje, maštu, smijeh i podršku, kreirale su svoj mali sretni svijet.
Trebali bismo tako činiti i mi odrasli.
Gdje, kako i zašto se taj ushit i spontanost izgube kad odrastemo? Neki dan sam razgovarala s jednom svojom polaznicom, Ivom. "Nikako ne mogu dokučiti što je to što istinski želim.“ - požalila mi se. "Tolike sam godine provela u velikoj korporaciji i postala odlična u tome što su bili moji zadaci, ali potpuno sam zagubila sebe i doticaj s vlastitim željama. Uopće ne znam što bi me zapravo veselilo.“- dodala je tužno.
Iva na žalost nije usamljen slučaj.
Kad imate zahtjevan posao i svakodnevno se trudite ispuniti ono što se od vas očekuje, biti odgovorni i učinkoviti (bez imalo zaigranosti), s vremenom se dogodi da potisnete i zaboravite ono dijete od kojeg ste nastali i koje se još uvijek krije negdje unutar vas.
A to je velika šteta, jer upravo ono zna vaše najvažnije odgovore. Zna čemu se vaše srce najviše raduje, zna da je svijet još uvijek (usprkos svemu) čarobno i tajnovito mjesto i da na vas čekaju još mnoge avanture. Potražite tu djevojčicu (ili dječaka) u sebi, u njima se krije uzbudljivost života. Neka nam dijete koje smo bili pomogne da se prisjetimo koliko ima malih i jednostavnih stvari koje čine život lijepim i koliko toga novoga još možemo otkriti.
Evo odmah sada zatvorite oči i dozovite u sjećanje trenutke iz djetinjstva u kojima ste se osjećali najviše živo, veselo i ushićeno. Ta živahna iskra je još uvijek negdje u vama. I njome možete obojati baš svaki svoj dan.
Dok su se djevojčice spremale na odlazak s plaže, pod prstima sam počela probirati kamenčiće, otkrivajući kako su neki zaista iznimno lijepi. Dok su se udaljavale, čula sam ih kako oduševljeno govore: "Večeras ćemo ići u graaad! Supeeer!“ Želim im da zadrže taj svoj prštavi duh, to najveće bogatstvo kojega sada nisu ni svjesne.