Ne volim riječ žrtvovanje. Nekako vjerujem da se u životu može i bez toga. Žrtvovanje je u mojoj glavi izjednačeno s (nepotrebnom) patnjom.
No ipak, ipak... da bismo u životu napravili nešto novo i drugačije, često je nužno da (barem privremeno) zanemarimo, stavimo na stranu (pokušavam naći riječ koja nije žrtvujemo) nešto staro na što smo navikli.
Primjerice, godinama sam održavala radionicu Moj mali business (u kojoj sam polaznicima pomagala da pokrenu svoj vlastiti posao) i ustanovila sam da je najveći problem taj što polaznici često imaju osjećaj da će se za taj novi posao stvoriti neko dodatno vrijeme, odnosno da se mogu početi baviti novim poslom i istovremeno zadržati sve stare navike i aktivnosti.
Ne ide to tako
To je na žalost činjenično nemoguće i to samo iz jednoga razloga - količina vremena koje imamo u svakom danu je nemilosrdno jednaka i to je jedina stvar u životu oko koje nema baš nikakvog pregovaranja, varijanti ili drugih mogućnosti. Tako da novi posao jednostavno mora zauzeti vrijeme koje je do tada zauzimalo nešto drugo.
Ako želimo da to novo uspije, moramo se nečega odreći, nešto što smo do tada radili - žrtvovati. Promijeniti način funkcioniranja.
Jeste li ikada razmišljali o tome da ono što već dugo želite učiniti, nikako ne činite upravo zato što niste spremni ništa otpustiti, ništa što sada imate ili radite staviti na stranu?
Jednostavno nisam stigla
Tako sam i ja ovih dana to o čemu vam govorim osjetila na svojoj koži. Već dugo namjeravam svoje radionice snimiti kao online tečajeve, ali nikako tijekom radne godine nisam za to nalazila vremena. Čak sam pred dva ljeta nešto snimuckala, ali poslije to nisam stigla montirati. I zato sam sada odlučila desetak dana posvetiti samo tom pothvatu.
Trebalo je sve staviti na papir, napisati plan i scenarije i zatim cijele dane snimati. A život je išao svojim uobičajenim tijekom. Trebalo je postaviti kalendar za jesen, klijentice su zvale za feng shui analize, prijateljice su željele da se nađemo prije odlaska na more, mojim roditeljima je trebalo kupiti ljekove i naručiti ih za preglede...
I ja sam se sve nekako dogovarala, kao "ugurat ću to nekamo, možda se možemo vidjeti navečer" i slično. A onda sam kapitulirala.
Jednostavno je bilo nemoguće stići i snimati i imati vremena za ostale (također važne) stvari - osim što nije bilo vremena, navečer više nisam imala ni kapi energije. I tako sam, sve osjećajući krivnju i nelagodu, odgodila i poslove, i susrete s dragim prijateljicama, brzinski sam obilazila roditelje, nisam stigla odgovoriti na mailove, nisam uopće pospremala kuću... Sve drugo je u tom periodu stavljeno na "stand by".
Možda je sad taj čas!?
Ali postalo mi je jasno da je to jedini način da to što već dugo želim napraviti, konačno i napravim. Baš kao što sam prošle zime otišla iz Zagreba na tjedan dana da bih mogla dovršiti knjigu. Imala sam osjećaj da bi se inače pisanje razvlačilo do unedogled.
I tako sam sada, kad je snimanje iza mene, sretna sam što sam tako učinila. Nakako ću naći načina da sve ovo drugo nadoknadim, a uspjela sam u nečemu što mi je bilo iznimno važno.
Pa tako i vas pozivam da razmislite je li možda vrijeme da i vi ovog ljeta rezervirate neko "ekskluzivno vrijeme" za ono što već odavno želite učiniti i otrpite osjećaj nelagode što ste sve ostalo privremeno odmaknuli u stranu.