Protekli mi je tjedan bio u znaku korone. Prvo sam je dobila ja pa onda mlađi sin koji živi s nama. Tako da smo nekoliko dana ležali i pili čaj i razne prirodne pripravke.
Dobro to dođe ponekad. To da te nešto prisili da se odmoriš, da ne djeluješ, da samo bivaš. I pri tom imaš osjećaj da se to smije. I ne samo da se smije (da je dozvoljeno), već je tijelu i neophodno potrebno. To mirovanje, kao u nekom zrakopraznom prostoru u kojem samo imaš potrebu spavati i dopuštati tijelu i temperaturi da odrade svoje. I biti u tišini i miru, pijući svoj topli čaj. Kao u nekom balonu izdvojenom iz svakodnevice.
Odjednom sve otpadne, sve što poslovno i privatno inače činiš. Sve neodgodive obveze postanu ipak odgodive. Sve što misliš da samo ti možeš napraviti ili obaviti, na kraju ipak može i netko drugi.
I ne možeš napraviti posao u roku u kojem je trebalo i ne sruši se svijet zbog toga. I ne možeš na dogovoreni susret s prijateljicama, niti na badminton ili salsu. Niti možeš obići roditelje, odvesti auto da mu se promijeni svjetlo. U tom odvojenom balonu ste samo ti i tvoje tijelo i imate dopuštenje „svijeta“ i sebe samih da ne trebate činiti ništa.
Možda nas bolest posjeti upravo zato što si takav odmak od djelovanja sami od sebe nikad ne priuštimo? Uvijek se nešto „mora“, uvijek je nešto „neodgodivo“, „hitno“, „obavezno“.
Savjest, pravila, obećanja, običaji, navike - sve su to često važniji upravljači našim životom od potrebe za potpunim mirom. A koliko je važna i snažna ta potreba osjetimo tek kad u nju uronimo. Tek tada osjetimo njezinu dragocjenost.
Dok sam tako ležala, prijateljica mi je poslala jedan prelijepi muzički video - pejzaž zelenih brda, veliko mirno jezero, vrhovi planina uronjeni u oblake, a livadno cvijeće se lagano ljulja na vjetru - čista iskonska priroda. A glazba - dva ekvadorska domorodca (Wuauquikuna) sviraju na panovim sviralama izrađenim od šupljih bambusovih stabljika različitih dužina. Sviraju "The Sound of Silence"(Zvuk tišine).
Uživala sam u pogledu na svu tu prirodu i u čistom, pomalo nebeskom zvuku svirale koji se savršeno uklapao. Kao ugljen tamna dugačka kosa domorodca presijavala se na suncu. Sve je bilo puno neke izvorne ljepote. Pomislila sam kako upravo to baš svi prepoznajemo kao hranu za dušu - pogled na netaknutu prirodu, na bistru vodu, na šume i zelene proplanke. I zvuk vjetra i kiše i ptica i panove svirale i... tišine.
Zašto si to onda tako rijetko priuštimo?
Dok sam slušala tu prelijepu glazbu, pomislila sam: koliko još uopće ovakvih pejzaža možemo naći na svijetu? A da ne moramo kameru posebno okretati da bismo izbjegli stup dalekovoda? Ili tvornički dimnjak? Ili posječena stabla? Koliko još uopće ima netaknute prirode, izvora sveg života? Baš kao što su mnogobrojne akcije i moranja svakodnevnog života nadvladale dragocjene trenutke tišine i mira, baš tako sve grube konstrukcije potrebne za održavanje naše civilizacije, pune utrke i obaveza, nadvladavaju čistu i netaknutu prirodu.
Krajnje je vrijeme da učinimo nešto da se sve to promijeni, da se na svim razinama vratimo onome što je istinski važno.
A ono što svatko od nas odmah može učiniti je početi od sebe. Pa sam tako ja donijela čvrstu odluku da si od danas svaki dan priuštim barem 15 minuta bivanja 'u balonu' - u trenucima bez ikakvog plana, moranja ili korisnosti. Čak niti ne u meditaciji, već samo i isključivo u upijanju tišine. U bivanju. U ljekovitom ne-moranju. I u osjećaju koliko mi je to važno i potrebno.
Što ćete vi učiniti za sebe?
Sanjine radionice i savjetovanja možete pronaći OVDJE.