Eleonora (23) je odrasla u jednom malom otočnom mjestu. Kaže, prekrasan je to otok, ali pun ljudi s predrasudama, osoba koje radije zabadaju nos u tuđe živote, nego što vode brigu o svojim, te su im glavna društvena zanimacija tračanje i etiketiranje drugih ljudi.
I sve bi to Eleonora "preživjela" da je u krugu ljudi među kojima se kretala bila barem jedna "slamka spasa", barem jedna osoba s kojom je mogla razgovarati o normalnim stvarima - budućnosti, putovanjima, prvim ljubavima, knjigama, glazbi... Ali, nije.
Kada je završila srednju školu otišla je na fakultet.
Novi početak
- Iako to nije bio moj izbor koji želim studirati, otišla sam "da se spasim". Dobar fakultet, stan u kojem sama živim, prijatelji i dečko, tulumi... Dobar početak za početak novog života daleko od svega. Ali, jednostavno, nisam bila sretna. - priča mi.
Ubrzo nakon dolaska u novu sredinu, Eleonora je počela uviđati da se s njom nešto događa.
- Najgori mi je bio prvi napadaj panike. Vozila sam se gradskim autobusom kad sam odjednom osjetila jaku mučninu, osjećaj nesvjestice i bespomoćnosti. Ruke su mi se počele jako tresti i tijelo znojiti. Nekako sam se dovukla do vrata i počela stiskati gumb "stop" ne bi li se autobus čim prije zaustavio i vrata otvorila. Svi su me gledali u čudu, a ja sam samo izletjela iz autobusa i "lovila" zrak zbog tog neopisivog osjećaja gušenja u grudima. - prisjeća se Eleonora svog prvog napadaja panike.
Brzo su uslijedili sve češći i jači. Jedan od napadaja koji joj je ostao u sjećanju je i onaj koji joj se dogodio na fakultetu.
- Ušla sam u profesorski kabinet na usmeni ispit. Mislila sam da ću povratiti i da ću se ugušiti. Ponovno sam osjetila „koktel“ osjećaja nemoći, nesvjestice, utega na prsima. Nisam mogla složiti ni jednu normalnu rečenicu... - kaže.
Ne može tako
Nakon nekoliko takvih epizoda, Eleonora se odlučila na promjenu u svom životu.
- Dugo sam razmišljala i donijela odluku koja je promijenila cijeli moj tijek života. Prvo sam odlučila promijeniti fakultet i grad studiranja, potom izbaciti iz života sve ljude koji mi nisu bili potpora, ljude koji me ne shvaćaju (uključujući i tadašnjeg dečka). U konačnici, suprotstavila sam se i roditeljima, koji su mislili da su to moji hirovi.
I, kaže, stvarno je uspjela. Sama se počela financirati i napokon upisati fakultet koji joj je oduvijek bio želja. Odselila je u novi grad i našla super stan. Okružila se novim ljudima i nakon nekog vremena pronašla i novu ljubav.
No, iako je sve krenulo dobro, jednu noć dogodilo se nešto što nije očekivala.
- Probudila me jaka bol u prsima za koju sam mislila da je infarkt. Bol se tjedan dana ponavljala u noćnim satima dok je u mojoj glavi vladao košmar. Vrtlog pitanja u mojoj glavi se samo nizao. "Što je meni ovo trebalo?, Kako ću dalje?, Je li ovo bila dobra ideja?, Hoću li uspjeti?“ ... - povjerava mi ova mlada djevojka.
U najtežim trenucima Eleonora nije izlazila iz stana. Bilo ju je strah gotovo svega.
Prepadneš se, pa zaboraviš
No, kako su noći postale spokojnije, tako je i ona ignorirala ove znakove, iako, pokazalo se kasnije, to uopće nije bila dobra ideja.
- Na drugoj godini fakulteta krenuo je pakao. Anksioznost, nesanica, osjećaj gušenja i nesvjestice, niz strahova - od polaganja ispita do prelaženja ceste. Osjećala sam ponekad kao da sam u nekom filmu, tako nestvarno...
Nakon nekog vremena postojale su samo crne misli.
- Zatvorila sam se u stan i prestala izlaziti jer svaki izlazak iz stana je bio "križni put". Prijeći preko zebre, čekati red u trgovini, otići na predavanja na fakultet ili šetati gradom. U konačnici, prestala sam se družiti s ljudima. Prošlo je dosta vremena koje sam provela u toj agoniji, a onda sam si jedan dan rekla: "Sad je dosta!"
Prvo je napravila pretrage u bolnici koje su pokazale da prolazi kroz anksioznost, depresiju i napadaje panike.
Teško je to prihvatila, priznaje, ali se i pokrenula.
Na terapiji
Nije željela provesti život sama, izolirana, u strahu i u krevetu. Nije željela ne moći popiti kavu na nekoj terasi, prohodati shopping centrom kako to svaka djevojka rado čini ili, primjerice, u strahu izlaziti iz stana i zgrade samo da bi bacila smeće.
- Jednostavno, nisam željela život kojim upravljaju anksioznost, depresija i napadaji panike. To nije život! - odlučna je i danas Eleonora.
Iako joj je u početku bilo teško jer nikome nije željela priznati što se događa, odlaskom na terapiju kod psihologice učinila je mnogo. Prije svega, uspjela se suočiti s onim što joj se događa.
Međutim, odlučno je odbila terapiju antidepresivima jer, kaže mi, smatra da se sve može riješiti jakim stavom i pozitivnim mislima.
- Nakon toga sam odlučila promijeniti prehranu. Hrana je puno utjecala na moje raspoloženje pa sam, čitajući puno, odlučila isprobati mediteransku prehranu, koja između ostalog, liječi i moja dijagnosticirana stanja.
Od samog početka odbila je antidepresive, umjesto njih, posegnula je za čajevima, prije svega valerijanom i čajem od matičnjaka.
Korak po korak
Postepeno se vratio i osmijeh na njeno lice, tvrdi. A kad joj je psihologica preporučila da pročita Louise Hay, dogodio se najveći preokret u njenu životu.
- Kada mi je psihologica rekla da je sve to samo u mojoj glavi, zamislila sam se. Pod dojmom tih njenih riječi bila sam još danima, kupila sam knjigu koju mi je preporučila i počela uranjati u pozitivne misli koji su "vrištali" već s naslovnice. Nakon toga, kupila sam i drugu, i treću. I osjećala sam se puno bolje. U trenucima slabosti popila bih, umjesto antidepresiva koje neki piju, a koje sam ja čvrsto odbila - čaj od valerijane ili matičnjaka, a ponekad i bijeli čaj. - priča.
Ti čajevi bi je, kaže, dovoljno opustili da se negativne misli rasprše i da lakše usni jer je imala i problem s nesanicom.
Danas, s odmakom o d nekoliko mjeseci od početka terapije, Eleonora priznaje kako ne može vjerovati kakve su joj sve misli u trenucima najjačih napadaja panike i depresije padale na pamet.
- Govorila sam sebi da sam s 23 godine prestara, uvjeravala se da moram završiti fakultet koji ne volim, "gurala" sam ljude od sebe jer sam se sramila kroz što prolazim, tražila sam neke sulude garancije za budućnost...
Vjetar u leđa
Kad se otvorila, priznala dečku i trima najboljim prijateljicama s čime se nosi sve ovo vrijeme, dobila je još veću snagu. Svi su stali uz nju, a jedna prijateljica čak je priznala da proživljava isto.
Svoj život Eleonora sad ima u svojim rukama. Dogodi se, priznaje, da je još uvijek ulovi napadaj panike u autobusu, ali je naučila kontrolirati ih uz pomoć knjige „Panic Away“.
- Nakon svake oluje dođe sunce ,još samo da mi na faksu krenu ispiti i dat će mi to krila da poletim na još bolje. - zaključuje ova djevojka.
Ako prolazite kroz isto, ovo vam želi poručiti
Zaključak je samo jedan: ljudi moji, sve je to u glavi. Važno je izbaciti loše misli iz glave, biti zahvalan na malim stvarima, okrenuti se pozitivnom razmišljanju, zdravoj prehrani, shvatiti kako je život divan i kako je samo jedan. Važno je okružiti se divnim ljudima. Ja imam svog divnog dečka, svoje cure (Mare, Ivana i Ruža). Danas na sve ovo gledam kao na jedno iskustvo koje me naučilo da budem bolja osoba. Živite za sebe i svoju sreću. Nemojte život trošiti na nešto što ne volite. Živite i dišite punim plućima. Samo hrabro!